Hrvatska filmska, televizijska i kazališna glumica Bojana Gregorić Vejzović rođena je u Zagrebu, 17. veljače 1972. godine od majke glumice Božidarke Frajt i oca producenta Borisa Gregorića. Ima i starijeg brata Tomislava. Njezina majka često kaže da je Bojana bila mirna beba koja je samo jela i spavala. Već kao osmogodišnja djevojčica plesala je balet, a kao tinejdžerka je bila buntovna. Godine 1989. završila je VII. Gimnaziju u Zagrebu, a godinu ranije diplomirala je klavir i klasičnu baletnu školu na Ilirskom trgu.
Kad je završila baletnu školu dobila je angažman u zagrebačkom HNK gdje je ostala tri godine. Balet je bio njezina želja kojoj su se svi u obitelji protivili. Čak i djed koji joj je inače u svemu povlađivao. Roditelji su se protivili i njezinoj kasnijoj želji da upiše Akademiju dramskih umjetnosti. Poznavajući ljepotu, ali i zamke tog zvanja, bili su zgroženi njezinim odabirom. Usmjeravali su je na medicinu po uzoru na djeda, ali Bojana je htjela biti i biolog, i veterinar, i medicinska sestra i zubar. A onda je, priznaje, odabrala glumu jer kao glumica može odigrati sve te likove.
- Iskreno nisam planirala krenuti maminim stopama. Puno draži mi je bio balet. Čak su me kao dijete zgrozile neke situacije, primjerice kad je gomila ljudi nasrnula na mamu tražeći od nje autogram. Kad sam u filmu "Ljubica" vidjela onu groznu scenu u kojoj je muž tuče, žestoko sam plakala, iako je mama za vrijeme projekcije sjedila pored mene. Zapravo, u baletu sam se stalno osjećala pomalo sputanom, a tek kad sam u kazalištu dobila mogućnost da cijelu osobnost izrazim i riječima, pronašla sam sebe - kaže Bojana.
Veliki trag u njezinom životu ostavio je djed dr. Pavle Gregorić, poznati političar, liječnik i vijećnik AVNOJ-a. Bio je beskrajno obrazovan čovjek, govorio je pet jezika, a od toga njemački fantastično jer je medicinu diplomirao u Grazu. Bojana pamti zajednička ljetovanja u Rapcu na kojima je bio okružen svojim brojnim unucima i pričao im svoje zanimljive dogodovštine.
- Sjećam se jedne zanimljive priče: za vrijeme Drugog svjetskog rata dedica je nosio važne informacije u štab NOB-a. Putovao je vlakom koji su stalno zaustavljale fašističke patrole, no budući da je sjedio u kupeu s SS vojnikom, nisu ih legitimirali jer su ih stalno zatjecali kako ćaskaju na njemačkom jeziku. Naučio me da je znanje najveće blago i najjače oružje na svijetu, da poštenje krasi ponosne, strpljive i hrabre i da je obitelj izvor ljubavi i najbolje utočište, osobito kad si ranjiv. Također i da se ljude ne procjenjuje po boji kože, nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Naučio me da smo svi pred Bogom i zakonom jednaki - priča Bojana.
Iz baleta se povukla kad je ozlijedila kuk u Labuđem jezeru, a 1996. godine diplomirala je Akademiju dramske umjetnosti. No već kao studentica druge godine briljirala je u Brezi DK Gavella.
Za dobivanje te uloge presudio je prijamni ispit na kojem je recitirala kajkavsku narodnu poeziju i tako Krešimiru Dolenčiću, koji je tada radio kao asistent na Akademiji dramske umjetnosti, ostala u sjećanju.
-Dobiti tako težak glumački zadatak na početku karijere može vas lansirati u sazviježđe glumačkog svijeta ili pokopati zauvijek. Možda je sreća što nisam bila svjesna težine i odgovornosti te uloge. Također, nisam bila opterećena uspješnim filmom jer ne možemo uspoređivati ta dva medija. Imala sam sjajne kolege kao podršku, odličnog redatelja, sjajnu dramatizaciju i nešto malo talenta. Jednostavno se sve poklopilo u odličnu predstavu u kojoj je svaki pojedinac napravio odličnu ulogu - priča Bojana.
Od 1992. do 1997. bila je u braku s glazbenikom Borisom Novkovićem. Od 1996. do danas članica je Hrvatskog dramskog kazališta Gavella. Osvojila je brojne nagrade, od kojih valja izdvojiti: Marul (1996.), Rektorova Nagrada (1996.), Nagrada Hrvatskog glumišta (1997.), Večernjakova Zlatna ruža (1998.), Zlatni Histrion (1999.), Orlando (1999.), Večernjakova Zlatna ruža (1999.), Večernjakova Zlatna ruža (2000.) i Večernjakova Zlatna ruža (2004.).
Igrala je u mnogim tv serijama od kojih valja izdvojiti "Ljubav u zaleđu" (2005.), "Bibin svijet" (2007.), "Naša mala klinika" (2004.- 2007.), "Dobre namjere" (2007.- 2008.), "Ponos Ratkajevih" (2008.), "Sve će biti dobro" (2008.- 2009.), "Dolina sunca" (2009.- 2010.), "Počivali u miru" (2013.) i "Stella" (2013.).
Zajedno s Gibonnijem, Majom Vučić i Slavenom Bilićem, UNICEF-ov je veleposlanica dobre volje za Hrvatsku. Godine 2004. upoznala je drugog supruga, glumca Enesa Vejzovića s kojim se vjenčala 2006. Imaju dvoje djece, sina Raula (2006.) i kćer Zoe (2010.).
