Polovica Hrvatske vjerojatno i ne zna tko je Vladimir Nazor, a u onoj drugoj polovici koja za Nazora zna, vjerojatno većina i ne zna da se njegovim imenom zove nacionalna nagrada koja se istaknutim osobama dodjeljuje za životno djelo. Među onima koji za Nazora znaju je i intelektualno-politički uskokrug ozlojeđen, uzrujan i ljutit što su ovogodišnju nagradu dobili Ivan Aralica i Zlatko Vitez. Ali napose Aralica. Kako i ne bi brundali, em je dobitnik minorni književnik tek s nešto bezveznih knjižuljaka, em još notorni „desničar“! I povrh svega – i Tuđmanov prijatelj! Kako nekome takvome dati „Nazora“? Da je o nagradi odlučivao spomenuti uskokrug, ne bi, vala, nju dobio „desničar Aralica“!
Neoprezni je i nekompetentni žiri – Krešimir Nemec, Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Dubravka Oraić-Tolić, Andrea Zlatar, Julijana Matanović i Borben Vladonić – kriv za taj kulturni skandal. Logično kad su u njemu bili sve literarni i umjetnički diletanti i pljunuti „desničari“! Kome bi oni drugome nagradu i dodijelili nego također „desničarima“ – Aralici i Vitezu? Zbog toga se sektaški uskokrug, lijeva idiosinkrazija toliko i jedi. Jer je tako važnu nagradu, protivno njezinim očekivanjima, dobio netko tko ne misli kao ona, i pogotovo netko kao Aralica. A ta ideološka sekta nerijetko misli i „ljevije od pameti“. Svatko tko misli drugačije, tj. nacionalnije, taj po poimanju lijeve idiosinkrazije i ne može biti ništa drugo do desničar. Pa dakako i Aralica.
Ne iznenađuje da je u galami zbog nagrade Aralici najbučniji i najosorniji „ugledni izdavač“ kojega je svojedobno Aralica u svojemu „romanu s ključem“ predočio kao nekarakternu i kvarnu osobu. U revolucionarnom zanosu „trećesiječanjske revolucije“ taj je izdavač, valjda ponesen jakobinskim žarom, uzvikivao da „sve desničare treba strpati u ludnicu“! Uz njega su i ideološki slični, nešto mlađi skojevci kojima je nepojmljivo da se pisca i njegov privatni život i uvjerenja mogu odvojiti od njegovog djela. Da to mogu, onda bi im bilo nevažno što Aralica politički misli, a važnije što je napisao – Pse u trgovištu, Okvir za mržnju, Duše robova, Graditelja svratišta...
Tada bi ga poštovali kao velikoga književnika, a ne prokazivali zbog njegova političkog svjetonazora. No ništa čudno jer se u politički shizofrenome hrvatskom društvu tako ideološki nesnošljivo ponašaju i desni stekliši, kojima ni Jure Kaštelan nije veliki pjesnik jer je bio partizan, ni Miroslav Krleža, najveći naš pisac jer je bio ljevičar! Lijevi su ideološki sektaši nekoć bjesnjeli i na dvojicu naših klasika, pokojnoga Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka, čim su otvoreno pokazali svoje hrvatstvo, čim su počeli govoriti pro patria. Marinković i Novak najednom za literarne šuše nisu više bili ni veliki pisci! Svaka je literarna i ljudska mizerija mislila da joj to daje slobodu da pljune i na njihovo djelo. I tada su, kao i sada, ideološki kriteriji bili iznad estetskih, politički iznad umjetničkih. Sve što ne misli kao ta „duhovna policija“ automatski je i estetski nevrijedno. Svi pak oni koji misle nacionalno, hrvatski i patriotski, suprotno anacionalnom lijevom, uvijek su „desničari“. Za te je sektaše sve što misli umjereno i razborito ali nacionalno – desničarsko. Kada bi oni određivali nagrade, onda bi ih dobivali samo njima slični, pa makar pisali i lijeve majmunarije.
Veliki Dostojevski je za svoga života bio duboko religiozna osoba, izuzetno konzervativnog svjetonazora i privržen sistemu carske Rusije. Pa ipak takav desni, kako bi ga danas prozvali naši lijevoruki čistači, Dostojevski je napisao najbolja, genijalna djela sa socijalnom temom, kakve nikada nitko od lijevih književnika u sovjetskoj komunističkoj i socijalističkoj Rusiji nikada nije napisao.