Štednja u javnom sektoru jedini je hrvatski izbor. O tome uopće nema dileme.
Još u doba dok je pretežiti dio gospodarske javnosti bio pod dojmom činjenice da je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju postao Paul Krugman, koji se zalagao za dizanje ekonomije izdašnim poticajima, guverner Željko Rohatinski pomalo nam je uzbuđeno i nervozno rekao u telefonskom razgovoru: “Zaboravite poticaje. U Hrvatskoj ne može biti poticaja. Hrvatska nije Amerika.” Sada već bivši guverner centralne banke u samoj je špici svjetske krize shvatio da bi krugmanovske priče u Hrvatskoj lako mogle zavesti veliki broj i lijevih i desnih populista. Opasnost da se odabere put u katastrofu tada je bila vrlo velika, Rohatinski je bio opravdano nervozan. Srećom tadašnja HDZ-ova vlast bila je toliko inertna da nije učinila ništa. Nisu ni štedjeli, ali nisu kroz neodgovorne poticaje otvorili nepremostivu provaliju fiskalnog deficita. On je, srećom, ostao na razini s kojom se još može upravljati, još se ne moramo bojati bankrota zemlje (eksterne nelikvidnosti) ili potpunog sloma kune.
Sve što se događalo od vrhunca svjetske financijske krize do danas pokazuje da je Rohatinski bio apsolutno u pravu. Krugmanovska rješenja nisu se i neće se moći primjenjivati u malim tranzicijskim zemljama kao što je Hrvatska. Sve što se na planu fiskalnih problema događa u Europi pokazuje da Krugmanova teorija ne može biti univerzalna i sve primjenjiva.
Istina, o tome se i u svjetskim stručnim krugovima i dalje vode žestoke polemike. Primjerice, ugledni poslovni časopis BusinessWeek objavio je uzbudljiv tekst “Krugmenistan vs. Estonia”, koji govori o intelektualnom obračunu estonskog živog ekonomskog eksperimenta s krugmanovštinom. To što je Estonija napravila vjerojatno je najjači udarac popularnim Krugmanovim tezama. Ukratko, Estonci su na početku krize primijenili kruti recept, sličan onom kakav je preporučao i naš guverner Rohatinski – smanjili su proračunski deficit, odlučili nikako ne popustiti izazovu naizgled lakih rješenja kao što je moglo biti devalviranje nacionalne valute. Odlučno su odradili rezove. Zamrznuli su penzije, smanjili su državne plaće 10 posto i povećali PDV dva postotna boda. Estonci su sve to radili u istom trenutku kad su u Sjedinjenim Državama donosili paket stimulativnih mjera težak 787 milijardi dolara. Rezultat? Danas su fiskalne pozicije SAD-a osjetno pogoršane, a Estonija je već u 2010. zabilježila gospodarski rast od dva posto, dok su lani doslovno bili senzacija: rast BDP-a eksplodirao je te je dosegao impresivnih 7,5 posto. Uz to, dramatično su povećali izvoz (bez obzira na to što su tvrdolinijaški zadržali čvrstu valutu), a smanjili su i nezaposlenost na prihvatljivih 10,8 posto. Kako piše BusinessWeek, nije idealno, ali puno, puno bolje nego u Španjolskoj i brojnim drugim zemljama.
Ekonomske performanse Estonije bile su toliko dobre da su ponukale i Paula Krugmana na reakciju.
On je podsjetio da su u prvoj godini rezova Estonci doživjeli pad BDP-a od bolnih 14 posto te je sada razina njihova BDP-a ispod one prije tog velikog pada, a da je američka ekonomija porasla. Estonce je povukao za jezik. Poludjeli su. Predstavnici te male zemlje sa 1,2 milijuna stanovnika uglednog kolumnista New York Timesa doslovno su optužili za ružan napad na estonski narod koji je našao načina da održi jedinstvo u teškoj eri odricanja. Krugman je samo odabrao podatke koji mu odgovaraju. I zaista, duboki je dojam da je ugledni Nobelovac trebao biti više fer prema Estoncima. Ma kakve bi šanse imala mala Estonija, objektivno gledano, da je možda udvostručila ili utrostručila fiskalni deficit? Danas bi sasvim sigurno bila pod financijskim patronatom MMF-a i ne bi dobivala njegove pohvale. Isto tako, sasvim je sigurno da ne bi uspjeli uvesti euro. E, kad bi barem mi kao Estonci znali što hoćemo.
