Ostavka redatelja Hrvoja Hribara na mjesto ravnatelja HAVC-a izazvala je brojne reakcije, a da je Hribar dao ostavku prenio je i The Hollywood Reporter.
O situaciji u HAVC-u i Hribarovoj ostavci svoje mišljenje je iznio i glumac Leon Lučev i svoje razmišljanje na ovu temu objavio je i na Facebooku. Već u prvoj rečenici naglasio je kako ovu objavu, koju prenosimo u cijelosti, ne piše kao umjetnik i glumac već kao branitelj.
Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član udruženja filmskih radnika, odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991 godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam strah. Zato što sam se borio za slobodu. Da nisam se branio, borio sam se za slobodu. Slobodu od okupacije,ugnjetavanja, slobodu da moja djeca žive u zemlji u kojoj mogu normalno zarađivati, živjeti, radovati se, učiti, razvijati se i na kraju ostati živjeti tu. Baš u toj zemlji. Još uvijek se borim za tu istu slobodu,drgim sredstvima. I dalje sebe mogu svrstati u branitelje. Onoga što je vrijedno, što prepoznajem kao korisno, onoga što služi za razvoj i ne protivi se zdravom razumu.
Branitelj sam bio u sklopu 113 Šibenske brigade, 4 bataljona. Mazalinove ustaše, tako je za nas govorio general Mladić protiv kojeg smo se borili na unešićkom terenu, Miljevcima, Pakovom selu, Ključu, Nos Kaliku. Zajebano ratište, puno poznanika mi je poginulo i nekoliko prijatelja. Bojao sam se, kao i svi, ali ostajao. Jebiga, iza leđa su moji roditelji, sestra, prijatelji. I tako godinu dana, pa zatim Hercegovina. Iz rata sam izašao 92 kao 60% ratni vojni invalid.
Zašto ovo pišem i odakle mi ova potreba. Prvo da objasnim da svi branitelji ne razmišljaju isto. Ali smo svi bili u istim govnima, dijelili istu bol, rane, PTSP, traume, tjeskobe, ista post ratna sranja pogubljenosti, neprilagođenosti, usamljenosti, težine i opet boli. Zašto smo različiti. Moji su bili partizani djedovi i bake, nisam se mogao poistovjetiti sa ustaštvom. Nije mi u genetskom kodu fašizam.
Nisam mrzio, djevojka Sanja, koju sam tada volio bila je Beograđanka. Nisam mogao mrziti Srbe kao narod. Ni to nemam u genetskom kodu. Nuđen mi je vojni stan na šibenskim Materizama nakon rata, 92 kvadrata, nisam ga uzeo, djed me naučio svoje ne damo, tuđe ne ćemo. Nudili su mi posao u vojsci nakon rata, nisam prihvatio, jebiga uvijek sam bio i ostao terenac. Invalidnost nisam obnovio.
Iz perspektive sebe kao branitelja pišem ovo kako bih baš kao takav branitelj i s dubokom vjerom da ovakvih branitelja ima puno dao podršku institucijama, djelovima ovog sustava koji vrijede, koji su to praktično dokazali i potvrdili, koji u sebi nose poruku onoga za što sam se borio i borim. Poruku slobode. Jedna od tih institucija je Havc.
Institucija iza koje stoji jedan život i jedna karijera. Da, dobro ste čuli. Jedan život. Život Alberta Kapovića utemeljitelja tog centra. On je dao život da bi se danas u svijetu gomilale filmske nagrade i govorilo o hrvatskom valu. Da bi se govorilo o jednoj od najboljih europskih filmskih institucija. Da. Jednoj od najboljih. I karijera Hribara, koji nakon "Muškarca bez brkova" nije snimio ni jedan jedini film. Mi, moji kolege i ja, jesmo. I dogodila se Kinematografija. Jedne male zemlje. Dogodili su se autori, mladi, srednji, stari.
Nagrade po cijelom svijetu. Svi govore o Hrvatskoj i čude se. Štima. Kako? Radom. Trudom. Dosljednošću. Vizijom. Hrabrošću. Ogoljavanjem. Zajedništvom. Bliskošću jedne filmske zajednice koja nema podjela, ali ima zajednički cilj-dobar film. I zajedničkim radovanjem Hani, Zrinku, Daliboru, Dubravki, Ognjenu, Juri, Cannes, Venecija, Berlin, Europski oskar, padaju jedan za drugim.
Meni kao branitelju to je vrijednost, vrijednost jednog društva, jedne i više generacija koje djeluju zajedno, meni je to ono za što sam se borio ono u što mogu vjerovati. Meni je to oblik zajedništva u kojem želim da odrastaju moja djeca. Meni je to ono za što im s ponosom mogu reći, za ovo se tata borio u ratu. I što još reći. Vrijeme je da prekinemo šutnju. Da se branitelji probude. Da krenemo podržavati vrijednosti i graditi nove. Da podržimo jedni druge shvaćajući da svi osjećamo posljedice rata, boli rata, traume rata, ali da verujemo da postoji i druga perspektiva, način da ih nadvladamo, da gradimo stvari koje vrijede zajedno.
Jer temelj zdravog društva je bliskost zajednice ili zajednica koje u njemu žive. Meni je bliskost Havc, meni je bliskost Zlarin, ljudi koje volim, poštujem, cijenim. Meni su bliskost ljudi.
Sve ostalo je ideologija. U nju ne vjerujem.Ukoliko podloga nije bliskost među ljudima.
S ljubavlju i poštovanjem svim različitostima
Leon
>>Nikakve udruge ni pojedinci nisu kompetentni da hrvatski film prozivaju za korupciju i kriminal
Gospoine Lučev, ja sam 3 godine mlađi od vas, i bio sam dragovoljac. Iz rata sam također izašao kao 60% RVI ali ne razumijem kako vi to "niste obnovili invalidnost"??? Što vam to znači? Pa invalidnost je trajna, ona se ne obnavlja. O čemu vi pričate? Možete li nam pojasniti na osnovu čega ste zaradili tih 60% (kojih niste obnovili)? Ja sam svojih 60% "zaradio" sa 6 metaka iz kalašnjikova, a neke od njih i danas nosim u sebi. Ja sam poprilično gadno prošao, ali nisam tada imao nikakav čin, otac mi nije bio nikakva "faca", pa nisam dobio realnih 80% RVI nego su mi rekli "tebi će biti dosta i 60%". I tako, već 25 godina živim sa posljedicima, mecima u sebi, bakterijama, ranama, traumama, i dosta mi je tih 60% a sada čitam kako vi svojih 60% niste obnovili... Nadalje, kako se osjećate kao hrvatski branitelj kada znate da je Hribar financirao antihrvatski film prepun laži i mržnje prema Hrvatskoj? Mislim na onaj famozni film o ratnom zločinu u Dvoru na Uni. Gospodine Lučev, samo da vam napomenem da kao 60% RVi nitko mi nije ponuio nikakav stan, čak me spriječavaju da ostvarim svoja zakonom zagarantirana prava. Blago vama kada možete birati hoćete li stan ili ne, hoćete li biti invalid ili ne. Ja nisam mogao ništa od toga birati, u moje ime su drugi odlučivali. Očito da je vaših 60% vrijednije od mojih 60%.