Hrvatska vlast tvrdi da je odlučna, da ne kani pristati na izmjene plana Ollija Rehna. U tome su glasni i hrvatski premijer i ministar vanjskih poslova. A što je gospodin Rehn smislio, mi ne znamo, ali premijer i ministar valjda znaju. Zato valjda i poručuju da promjene neće prihvatiti. No, mi zapravo pobliže ne znamo ni što jest u prvobitnom Rehnovu planu, koji su jednoglasno odobrile i prihvatile sve naše stranke. Slovencima se prvi Rehnov plan nije svidio, i usprkos tome što se tvrdilo da o njemu nema kompromisa, oni ga nisu prihvatili. I što se dogodilo? Novi Rehnov prijedlog!
Što će biti ako Hrvatska ne prihvati što Olli Rehn nanovo predlaže? Dosadašnje hrvatsko iskustvo s Unijom jedino nadaje zaključak: neće biti novoga Rehnova prijedloga koji bi pogodovao Hrvatskoj. Dosadašnje pak iskustvo EU s Hrvatskom pokazuje da je Hrvatska i prije nešto odbijala, a onda bi ipak prihvatila. Uvijek je tako i u svakodnevnom i pojedinačnom životu kada netko nema alternative. Hrvatska se glede EU već odavno odrekla svake alternative. Motto je hrvatske i vlasti i oporbe: Ili EU ili ništa! Zasad je taj imperativni politički motto još “na ništa”. Meštri u Bruxellesu znaju za taj hrvatski autodestruktivni politički motto pa se prema Hrvatskoj i odnose kao prema onome tko nema druge mogućnosti. Što zatraže, dobiju, što ne kane dati, ne daju. Nije vjerovati da će i s ovim prijedlogom koji nudi europski “osmi povjerenik” biti drugačije.
Što god neki eurobirokrat kazao o Hrvatskoj u Hrvatskoj dobije prvorazrednu važnost. Hrvatsko podaništvo svemu što dolazi iz onoga što ono drži Europom daje osobitu vrijednost, videći čak i onu koje nema. Hrvatsko podaništvo prema toj Europi ima strahopoštovanje, dok joj Hrvatska nije vrijedna samopoštovanja. U tome svojevrsnom mazohizmu javno se uživa u prigovorima, packama, pritiscima i zamjerkama EU. Nasuprot tome osebujnom podaničkom mazohizmu jest iskustveno uvjerenje da eurobirokracija Hrvatskoj maliciozno “traži dlaku u jajetu”. Najavu slovenskog europarlamentarca Jelka Kacina da Hrvatska neće moći ući u EU ako prethodno ne sredi granice s BiH, Srbijom i Crnom Gorom, sigurno se ne može shvatiti samo kao još jedno zločesto slovensko zanovijetanje. Jer, iskustvo pokazuje da ono što je vrijedilo za druge, pa i za Sloveniju, ne vrijedi i za Hrvatsku.
Nedavna p(rep)oruka slovenskog političkog pajaca da bi EU, umjesto Hrvatske, trebala primiti Istru i Dalmaciju te da bi EU Jadran bio morem odmora, možda na prvo zvuči blesavo. Ona je nedvojbeno blesava, njen autor “nadareno pokvaren”, ali je i brutalno jasna, slična izbornom sloganu onoga meštra iz Dalmatinske zagore: “Vama ništa, meni sve!” Možda je pajac i nečiji trbuhozborac. Možda on govori što drugi šute. Naši političari i njihovi neslužbeni glasnogovornici to mogu zvati paranojom, ismijavati se “teoriji zavjere”. Ali ona druga, većinska Hrvatska, ima razloga slušati i što zbore pajaci.
EU je do sada učlanio i Kurtu i Murtu, ali Hrvatskoj uvijek nađe neku zamjerku. Pa svi mi znamo da Hrvatska ima stotinu mana. Ali nismo ni bedaci ni bene da ne znamo ništa ni o sebi ni o drugima. To što se Hrvatskoj zamjera ni Uniji nije strano. Klijentelizam, podmićivanje, recesija, pohlepa oligarhije, svevlast politike.. i u EU su “domaće životinje”. Da gospodarska, kulturna i civilizacijska razvijenost nisu kriteriji za primanje u EU, vidi se i po nekim članicama EU koje su nekoć bile iza “željezne zavjese”, kojima su eurokrati dali prednost spram Hrvatske. Korupcija je u njima “stil života”, tristo eura mjesečno visoka plaća, a konjska zapreka na gradskim ulicama ništa čudno. Kod nas je “mitomanije” sigurno manje, plaće su nekoliko puta veće, a konji već odavno ništa ne rade.
Može li službena, uvijek pomirljiva Hrvatska, ne odbiti Rehna?
