Jedna je članica EU lani zabilježila 0,8 posto rasta, prvi put nakon šest godina. Proračunski deficit smanjen je na 3,5 posto BDP-a, što je manje od iznosa plaćenih kamata pa je ostvaren primarni suficit od 0,4 posto BDP-a. Našla se tako ova zemlja na korak od konačnog zaustavljanja daljnjeg rasta golema duga od 177 posto BDP-a, najvećeg u EU. Izvoz je pritom rastao 11 posto, ali je industrijska proizvodnja smanjena 2,3 posto. Nezaposlenost je uz minimalnu plaću od 683 eura dosegla 26,5%. Pogađate? Riječ je o Grčkoj, koja danas postupno tone u kaos bankrota za koji se smatralo da nije ni moguć ni zamisliv u razvijenoj europskoj državi.
A prikazane brojke kao brojke. Mnogo toga skrivaju, ali i mnogo toga otkrivaju. Skrivaju naravno kompleksno tkivo društvenih odnosa i pojedinačne sudbine od kojih su neke dio zabilježenog rasta ekonomije, a neke dio vojske nezaposlenih. Međutim, te iste brojke jasno otkrivaju da je postojala prilika i za drukčiji razvoj događaja u 2015. od onoga koji pratimo proteklih mjeseci i koji upravo doseže vrhunac. Grčkoj se prošle godine ipak upalilo svjetlo na kraju tunela. Izlaz je zahtijevao još puno upornog rada, truda, političke i društvene energije za provođenje promjena koje bi uklonile uska grla u grčkoj ekonomiji i povećale njezinu sposobnost da proizvodi i zarađuje. I što je jednako važno, povećale njezinu sposobnost da ostvaruje pravednije društvene rezultate. Jer mnogo onoga što grčka vlada danas tvrdi da ne želi ili ne može promijeniti, pozivajući se na brigu za grčke građane, zapravo je duboko nepravedno. Primjerice, pravo mnogih zanimanja da porez plaćaju temeljem procijenjenog, a ne stvarnog dohotka ili ustavno jamstvo trajnosti zaposlenja u državnoj službi...
Nije mi namjera iznositi nelogične detalje grčke društveno-ekonomske strukture. Ima ih puno, i ne samo u Grčkoj. Namjera mi je podcrtati da brojke ipak potvrđuju kako je 2014. otvorila određenu šansu. Šansu koju grčka politika nije znala ili nije željela prepoznati. I zato je glavni epicentar grčkih problema njezina politika, a nikako nedostatak kršćanske empatije i suosjećanja drugih europskih država. Jasno je da situacija u kojoj se danas našla Grčka sažima posljedice odluka koje su donosile generacije grčkih političara. Međutim, kontrast između šanse koju je nudila 2014. i već poznatih ishoda u 2015. jasno pokazuju porazne posljedice politike čiji je sadržaj populizam, isključivo negiranje svega što su činili prethodnici i busanje u prsa nacionalnog dostojanstva i ponosa.
Cijeli je svijet, stoga, jasno i glasno čuo što grčka vlada ne želi, no ostalo je nejasno što želi. Što je to što je grčka vlada u proteklih šest mjeseci učinila i poduzela za jačanje rasta gospodarstva, poboljšanje naplate poreza, veću pravednost raspodjele poreznog tereta i društvenih troškova fiskalne prilagodbe? Osim ponavljanja činjenice da Grci ne mogu živjeti i raditi po istim pravilima po kojima žive i rade građani drugih europskih država, zbog čega im onda dugove treba ili otpisati ili odobriti nove kredite koje vjerojatno neće vratiti.
Umjesto hvatanja ukoštac s mjerama za jačanje konkurentnosti ekonomije i njezinih kapaciteta da proizvodi i zarađuje, grčka je vlada zaključila da troškove vlastite nespremnosti za upravljanje ekonomijom trebaju platiti porezni obveznici država u kojima ima više reda i rada. Ne bismo se, stoga, trebali čuditi što to nije naišlo na oduševljenje grčkih vjerovnika. Dokument od 26. lipnja, koji je objavila Europska komisija, otkriva da u sadržaju reformi koje grčka vlada odbija nema ultimativnih zahtjeva za snižavanje ni plaća ni mirovina. Zahtijevaju se promjene u sustavima koje će omogućiti da se dio tog reda i rada koji postoji kod vjerovnika prenese i u samu Grčku. Raspored troškova i tereta te prilagodbe prepušten je grčkoj vladi. Zanimljivo bi bilo znati što Hrvati, na primjer, misle o jednom od zahtjeva koji traži standardnu stopu PDV-a od 23% uz snižene stope od 13 i 6 posto. Težak teret, neizdrživ. No Hrvati nose i veći.
Ono što se danas događa u Grčkoj konačna je manifestacija dugotrajnog sukoba ekonomije i politike u kojem je grčka politika uvjerila sebe, ali i mnoge Grke, da politički zakoni mogu trajno nadvladati ekonomske. Da se politički popularna rješenja mogu provoditi bez velike brige i razmišljanja tko će to sve zaraditi i platiti. Nažalost, bankrot grčke države pokazuje da to nije moguće. I zato je najvažnija lekcija koja se može naučiti iz zbivanja u Grčkoj ona politička. Politički populizam, izbjegavanje dubine stvarnih problema, prebacivanje odgovornosti na druge i stvaranje uvjerenja da je bolja budućnost zajamčena samo ako se izaberu dovoljni ispravni domoljubi ima svoje granice. Doduše, te granice nisu posve jasne i uvijek vidljive svima, što onda ohrabruje populističkog političara u odmahivanju rukom na dobronamjerna upozorenja na putu k razotkrivanju granica koje politici nameće tržišna ekonomija. Ali kada te granice postanu vidljive baš svima, kada baš svima postane jasno kako to izgleda kada zakoni tržišne ekonomije nadvladaju političke parole i uhu ugodna obećanja bez sadržaja i značenja, onda to izgleda kao u Grčkoj. I nije lijepa slika. Svaki bi mudar političar iz toga trebao izvući pouku kako takvu sudbinu svome narodu ne želi. I poraditi na ravnoteži između toliko omiljene površinske brige za građane i političke odgovornosti za djelotvorno rješavanje neugodnih problema.
Jer ima i jedna druga članica EU. Ona je u 2014. zabilježila šestu godinu uzastopnog ekonomskog pada od 0,4 posto. Proračunski deficit je dosegao 5,7% BDP-a, što je znatno više od iznosa plaćenih kamata zbog čega je primarni deficit iznosio 2,2% BDP-a. Ova je zemlja zbog toga još daleko od zaustavljanja rasta javnog duga koji ju je s visinom od 85% BDP-a krajem 2014. smjestio na sedmo mjesto u EU. Izvoz je pritom rastao 5,4, a industrijska proizvodnja 1,3%. Nezaposlenih je uz minimalnu plaću od 396 eura bilo 17,3 posto. Pogađate? Riječ je o Hrvatskoj. Svjetlo na kraju tunela možda se nazire. Hoće li se rasplamsati ili će prevladati zavodljiva želja za nižim porezima iz kojih se isplaćuju veće mirovine?
Bojim se da ni Hrvatska nema šanse, kako objasniti da si četri godine na vlasti i ne napraviš apsolutno ništa. Mi otkad postojimo samo se zadužujemo, nema veze tko je na vlasti. Kakva mrtva šansa sa takvima, nesposbni su posijat krompir a kamoli što drugo. To su uhljebi i paraziti. To je posebno očigledno pred izbore, prije ćeš kobru golim rukama izvući iz rupe nego našeg političara iz fotelje.