Nemojte se miješati u našu unutarnju politiku. Pregazili ste nacionalni suverenitet. Tako bi se ragiralo da je Europska pučka stranka (EPP) zatražila da se na parlamentarnim izborima u jednoj državi kandidira jedna umjesto druge osobe. A, kada još k tome ta druga osoba niti ne pripada ne samo pučkoj nego ni jednoj stranci, onda bi se još više mogla klicati opasnost od miješanja u unutarnje stvari jedne države. A, dogodilo se to Italiji, jakoj europskoj i svjetskoj ekonomskoj sili sa 60 milijuna stanovnika. Europska pučka stranka izabrala je Marija Montija kao talijanskog premijerskog kandidata na parlamentarnim izborima koji će se održati u veljači 2013. godine, premda je na istom sastanku u Bruxellesu bio i Silvio Berlusconi čelnik stranke Narod sloboda koja je članicom europskih pučana.
Ali nije samo EPP zatražila od Montija da se kandidira za nasljednika samome sebi na čelu talijanske vlade, već njegovo premijerovanje priželjkuje i socijalistički francuski predsjednik François Hollande, te američki demokratski predsjednik Barack Obama. Glavni urednik lista Libero, bliskog Berlusconijevoj obitelji, Maurizio Belpietro, prokomentirao je europsko ustoličenje Montija s pitanjem “zašto bismo trebali uopće organizirati izbore”. Sve se dogodilo u petak. Europski narodnjaci sastali su se uoči europskog summita i na svoj skup pozvali Marija Montija. Predsjednik EPP Wilfred Martens nazvao je telefonski Montija i zamolio ga da dođe na sastanak u Bruxelles na kojem je već sjedio Berlusconi. Dolazak Montija iznenadio je i Berlusconija, koji je zatim pred njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, predsjednikom Europske komisije Manuelom Barosom i Jean-Claudeom Junckerom kazao kako je upravo njegova stranka htjela kandidirati profesora na sljedećim izborima. A, zna se kako je Berlusconijeva stranka oduzela povjerenje Montiju nakon čega je sadašnji premijer prije tjedan dana najavio svoju ostavku.
Monti u Bruxellesu nije rekao da će ući u izbornu utrku. Istina, uvijek je govorio kako će o svojoj budućnosti prozboriti nakon završetka mandata, nakon ostavke, premda je preuzimajući vladu prije 13 mjeseci obećao Berlusconiju kako se neće kandidirati na sljedećim izborima. Sada je u višetrukoj dvojbi. Monti bi možda i prihvatio novu kandidaturu kada bi mu položaj ponudile stranke centra. Time što je otišao na sastanak pučana već se, u neku ruku, svrstao. A do sada ga je u parlamentu podupirala i Demokratska stranka Pierluigija Bersanija, dakle lijevi centar. Bersani je, prema dosadašnjim analizama javnog mišljenja, sigurni pobjednik na sljedećim izborima. Berlusconi bi jedva došao do 15 posto glasova. Ovako s Montijem kandidatom, koga podupire i stranka Narod sloboda, Berlusconi se ne bi osjetio poraženim. A, može li Monti prihvatiti da ga podupire Berlusconi i njegovi zbog kojih je morao podnijeti ostavku? Može li Monti biti protukandidat Bersaniju čija ga je stranka podupirala u parlamentu?
Pitanja na koja će Monti sam sebi morati dati odgovore narednih dana. Jedno je sigurno, a to je Monti kazao i pučanima u Bruxellesu.
“Moja vizija Italije je različita”, rekao je Monti. Dakako, različita od one kakvom Italiju vidi Berlusconi, ali i različita od one kakvom bi ju htjeli pretvoriti ljevičari. Monti će morati odgovoriti na sva ta pitanja i onda odlučiti hoće li ili ne ući u izbornu utrku. Jedno je evidentno, a o tome bi se ipak trebalo porazgovarati u svim europskim državama. Koliko je državnog suvereniteta prebačeno na europsku razinu? Dosad su države euro-zone bile dosta limitirane u odlučivanju monetarne politike, odnosno obveze narodnih središnjih banaka preuzela je Europska središnja banka, a imat će ubuduće i nove nadnacionalne obveze kao što je nadzor nad bankama. Još se nije događalo da se na razini Europe odlučuje o nečijoj kandidaturi za nacionalnog premijera. Ovo je svakako slučaj bez premca. Ali, ako politika nekog državnika u jednoj zemlji može ugroziti džepove drugih Europljana, onda se, vjerojatno, i ti europski građani moraju na neki način izjasniti. Drži se kako je Berlusconijeva politika dovela Italiju na niske ekonomske grane i kako bi njegov povratak mogao dovesti do talijanskog bankrota, a pad Italije značio bi pad eura i prije svega pražnjenje džepova Europljanima. Može li se onda upletanje u nečiju unutarnju politiku smatrati nepodobnim? Europa se mijenja možda već i po samoj inerciji.
monti je nagora vrsta eu tehnokrata kojem ledja drze i goldman sax i trilateralna komisija . zar krizu nisu proizvele banke garantirajuci za otrovne investicije.....?