Ujedinjeni narodi i NATO u osnovi su različite organizacije koje imaju
isti cilj – mir. Od samog pisanja Povelje Ujedinjenih naroda, kao i u
razdoblju kasnijeg konceptualiziranja svjetske organizacije, bila su
evidentna dva donekle komplementarna pristupa osiguravanju svjetskog
mira: univerzalizam i regionalizam. Posebno je neuspjeh Lige naroda
ojačao regionalnu dimenziju, koja je unutar strukture Ujedinjenih
naroda smještena u odnos prvenstva Vijeća sigurnosti nad regionalnim
pristupima svjetskom miru, što nije potpuno otklonilo potrebu za
njihovom doradom.
Završetkom hladnoga rata Ujedinjeni su narodi morali povećati angažman
u rješavanju regionalnih konflikata, pri čemu se ubrzo došlo do
spoznaje da se svjetska organizacija teško nosi s teretom nalaženja
rješenja za povećan broj kriznih situacija. Utoliko se počela
provlačiti spoznaja da je riječ o poslu koji lako naoružani “UN-plavci”
ne mogu izvesti sami te da se u njegovu uspješnom obavljanju ponekad
moraju oslanjati na pomoć regionalnih organizacija. Pojačana suradnja
UN-a i NATO-a došla je do izražaja tek u ratovima koji su se zbili na
području bivše Jugoslavije, gdje je NATO, u slučaju kampanje protiv SR
Jugoslavije, a nakon što je i glavni tajnik UN-a istaknuo nužnost
uporabe sile kad su druga sredstva praktički iscrpljena, donio
autonomnu odluku o upotrebi snaga.
Evolucija NATO-a kao sigurnosne organizacije pratila je njegovo jače
povezivanje s ostalim međunarodnim organizacijama, ponajviše s UN-om, o
čemu se redovito raspravlja na različitim forumima između dviju
organizacija. Sljedeća točka od koje se bilježi nova faza razvoja
međunarodnih odnosa, vezana za 11. rujna, otvorila je cijeli niz
pitanja vezanih za prilagodbu NATO-a novim izazovima sigurnosti. Bivši
glavni tajnik Kofi Annan kazao bi da postoji obilje posla što ga imaju
obaviti obje organizacije, tako da su UN i NATO s istim ciljem na
Kosovu ili Darfuru. Upravo na temelju Povelje UN-a i prema odluci
Vijeća sigurnosti, NATO danas u Afganistanu, uime međunarodne
zajednice, radi na uspostavi sigurnosti i obnovi zemlje. Hrvatska je
dio tih međunarodnih napora upravo pod vodstvom NATO-a.
Za Hrvatsku će se stoga u sljedeće dvije godine, u kojima će djelovati
kao nestalna članica Vijeća sigurnosti te postati članicom NATO-a,
otvoriti cijeli niz mogućnosti za valorizaciju vlastite uloge u
pitanjima svjetskog mira. Ona tu zacijelo ima što ponuditi, ali i
dobiti. Investiranje u pitanja međunarodne sigurnosti najbolje je
jamstvo za ugled pojedine zemlje, a Hrvatska je, politikom prema svom
okruženju te aktivnim doprinosom UN-u i operacijama NATO-a, prepoznata
kao čimbenik regionalne sigurnosti s vizijom univerzalne odgovornosti.
GOST SURADNIK
Evolucija NATO-a
