Svako zlo za neko dobro! Tko će više narodu objašnjavati da stope rasta
od sedam posto nisu dobre ni za koga, tko će govoriti da mala zemlja ne
može financirati pet brodogradilišta, tko će činovnike tjerati da
posluju po zakonu? Ovaj narod nije ni navikao predugo slobodno disati,
jer čim dobije malo ležernosti, počne zanovijetati: te bi dobre škole,
te nekorumpirane činovnike, umjerene političare. Ovako, kriza je,
gospodo, sve pada u vodu, tko preživi pričat će.
Nastupilo je idealno razdoblje za naše političare i menadžere.
Političari su ionako navikli da odlučuju o svemu, od boje toaletnog
papira u WC-u do toga gdje će se zakopati lopata, a koju rupu treba
otkopati. Sanaderu je to, dosad, odlično išlo za rukom: svijet je
cvjetao, bilo je novca, radilo se na sve strane, moglo se ušutkati
svakoga. Umirovljenicima su vraćeni dugovi, policajcima poslovi,
lokalnim političarima prostorni planovi, običnom puku dani su krediti.
Nije naša elita, eto vidi se, ništa gora od američke, na primjer. Lanac
sreće lako se primi u svako tlo, jer bez neke svoje unutarnje dobrote i
ozbiljne kontrole, svaka se vlast može pokvariti, svaki sustav nađe
rupe koje će ga nagristi.
Kriza, kažu, kuca i na naša vrata, teško da može biti gora od brojnih
koje smo prošli, ali ne bi moćni ljudi bili moćni da u svemu ne vide
priliku. Premijer, na primjer, ne mora više razbijati glavu o tome kako
će pokrenuti Hrvatsku kad cijeli svijet zna da je kriza. Ministar
financija Šuker dugo nije spomenuo da će mu porezni broj donijeti
milijune u proračun. Evo mu prilike da dokaže da će s poreznim brojem
moći ono što nije mogao s JMBG-om!
Gradonačelnik Bandić prestao je otvarati ceste u 4 ujutro i bit će
sretan ako do lokalnih izbora natjera Holding da pojeftini 0,3 posto!
Kažu upućeni da će taj izum potrajati taman do lokalnih izbora, a nakon
toga će iz Holdinga početi curiti dubioze i gubici koje će prevaliti
zna se kome. Naravno da je svima njima kriza dobrodošla jer je to
odlična prilika da se glave zbiju skupa, ušutka svaka kritika, zatru
uznapredovali demokratski procesi i blagajna uzme pod svoje. Tko će
pitati za plaću ako mu posao dolazi u pitanje?
Gledajući svijet u cjelini, nikome ne cvjetaju ruže, ali na sve strane
postoje ljudi koji se trude da stvore pozitivnu klimu, nađu dobar put i
preokrenu negativne trendove. Kod nas tog općeg duha nema. Nema želje
da se izađe iz svog dvorišta i pogleda što je u interesu većine. Dok
druge vlade krizu gase, naša je uporno proizvodi.
U poslu proizvođenja krize od vlade su se bolje snašli samo menadžeri i
privatni poduzetnici koji su pokrenuli bitku na nekoliko fronta: jedni
žele vlast u velikim gradovima, drugi svog čovjeka na Pantovčaku, a
treći odlučujuće mjesto u državnoj blagajni. Sve, naravno, da bi vodu
svratili na svoj mlin, kontrolirali ključne tokove novca u zemlji i
pobrinuli se da moguće gubitke prebace na druge. Hrvatska politička i
ekonomska elita krizi pristupa s figama u džepu i zato joj javnost ne
vjeruje, čak i ako se pokaže da će biti teže nego što većina misli.
U POVODU
