Milčo Mančevski jedan je od najuspješnijih umjetnika podrijetlom iz naše regije, koji više od 30 godina živi i radi u SAD-u. S Mančevskim smo razgovarali neposredno prije njegova dolaska u Zagreb, gdje će predstaviti izložbu “Pet kapi sna” u sklopu One Take Film Festivala.
Najpoznatiji ste kao uspješan filmaš, no to nije jedino polje vašeg djelovanja. Recite nam nešto o izložbi koju predstavljate.
Ona se sastoji iz nizova od po pet fotografija, snimanih 11 godina u Indiji, New Yorku, Italiji, Makedoniji, Africi, Japanu, Francuskoj, Kambodži, Njemačkoj... Krenuo sam od likovne forme, od grafike i boje, i tako ih spajao, ali kako je ljudski mozak uvijek u potrazi za pričom, na kraju svaki od ovih 49 nizova na izložbi tvori svoju priču.
Jednom ste rekli da ste redatelj silom prilika, no da zapravo više volite pisati.
Pisanje je ljepše jer je oslobođeno financijskih i tehničkih stega. Još važnije, osjećam se slobodnije i sigurnije dok pišem – kao da letim. Filmom sam se počeo baviti kako bih dopro do više ljudi jer, kad radiš na malom jeziku kao što je makedonski, i publika ti je ograničena.
U filmovima se često poigravate strukturom i protokom vremena. Kako se formirao vaš stil?
Pod utjecajem suvremene umjetnosti – likovnosti prve polovine 20. stoljeća, književnosti poslije Joycea, konceptualne umjetnosti, avangardnog filma... Film je danas pod pritiskom narativnog, klišeja koje nameću Hollywood, distributeri, a nažalost često i festivali i kritika. Ali on može biti puno sadržajniji kao umjetnost. Meni su elementi koje spominjete zadovoljstvo i izazov. Kao igra raskošne fantazije, ali i rigorozne discipline koja te čini budnim, tjera da dišeš punim plućima, razmišljaš i osjećaš. Zato je važno da postoje festivali poput One Takea, oni su garancija održavanja umjetničke inovacije. Najveći je dio moje umjetnosti eksperimentalan; Čak i „Prije kiše“ ima pomalo eksperimentalnu strukturu, krug-optičku varku, kao Escherov crtež.
Promijenio sliku uspjeha
Koliko je veliki uspjeh “Prije kiše” utjecao na vas?
Sve što vam se dogodi, utječe na nas, a posebno nešto tako veliko kao globalni uspjeh prvog filma, s više od 30 nagrada i distribucijom u 50 zemalja. Nije on samo osvojio Zlatnog lava u Veneciji i nominaciju za Oscara, usporedili su ga s filmovima Bergmana i Tarkovskog, New York Times ga je svrstao među najbolje filmove svih vremena. Još gotovo svakodnevno dobivam e-mailove s emotivnim reakcijama publike. I to se dogodilo nakon deset godina neuspjelih pokušaja da uopće dođem u situaciju snimiti film, deset godina tuđe sumnje u moj rad. Osjećao sam se kao da me udario vlak. Ali, drago mi je što se još uvijek družim s ljudima koje sam poznavao prije nego što mi se karijera odlijepila od zemlje i još uvijek inzistiram da radim autorske, čudne, nekonvencionalne filmove. Nije uspjeh promijenio mene, nego ja njega.
Vaše filmove često prate kontroverze. “Prašinu” su proglasili rasističkom, u Grčkoj je bila debata oko “Sjenki”, a Makedonci su odbili financirati “Majke”...
I “Prije kiše” je bio kontroverzan jer je Grčka pokušala stopirati njegovo prikazivanje. Nad “Prašinom” je u Veneciji izveden pravi atentat zato što sam dva tjedna prije festivala u Guardianu rekao da NATO snosi djelomičnu odgovornost za rat u Makedoniji jer se njihov sukob na Kosovu prelio u tu zemlju. Dobar dio kritičara koji su krvoločno napali “Prašinu” po političkoj liniji danas na spomen tog filma reagiraju kao dijete koje se stidi pred razbijenim prozorom. Filmski fond Makedonije pokušao je zabraniti moj posljednji film “Majke”; pokušali su spriječiti da film putuje po svijetu, a on je kao za inat prikazan na 40 festivala te je osvojio 7 međunarodnih nagrada. Žao mi ih je – oni bi najradije da me nema, a moja su četiri filma osvojila više nagrada za Makedoniju nego svi njeni filmovi u povijesti zajedno. Ali film je previše privlačna igračka da bi je vlastodršci prepustili nekoj tamo djetinjastoj bagri – umjetnicima.
Radili ste na seriji “Žica”, koja je prokazivala duboke probleme američkog društva. Kako objašnjavate njenu golemu popularnost?
Imao sam sreću raditi prve sezone, pa sam sudjelovao u kreiranju njena izgleda, što je nemoguće kod već etabliranih serija. Na primer, kad sam radio “Zakon i red”, producent mi je znao reći: “Tamo ne smiješ staviti kameru, to se ne uklapa u potrebe našeg brenda.” To je bilo previše za mene. A uspjeh “Žice” najvećim je dijelom zasluga scenarista Davida Simona. Ona je kao suvremeni “Rat i mir”, kao roman s puno likova koji uspješno oslikava presjek današnje Amerike. Ne zaboravite da je SAD u dobroj mjeri fundamentalističko društvo, ali demografske promjene pokrenule su sad i neke druge velike promjene.
Kraj konzervativizma
Mislite li na nešto liberalniju političku atmosferu?
Da, čini mi se da je klatno krenulo u drugom smjeru i da je bar zasad kraj pomaku u religiozni konzervatizam. To pokazuje ponovni izbor Obame, ali još je zanimljivije što je puno saveznih država ove godine prihvatilo zakone za koje se smatralo da su previše liberalni: legalizacija marihuane, homoseksualnih brakova, dobrovoljno prihvaćanje većih poreza... Pazite, to je prošlo na referendumima, odlučio je narod, a ne sudovi!
