Danas će u Puli biti održana premijera „Zvizdana" Dalibora Matanića koji je u svibnju osvojio nagradu u Cannesu. Tim je činom obilježena velika prekretnica kako u hrvatskoj kinematografiji, koja je pokazala da joj ni nagrade na najjačim A festivalima više nisu neuhvatljive, tako i za samog Matanića. On je dosad stvarao na dvije razine. S jedne strane, njegovu filmografiju ispisuju slojevitije drame kao što su „Fine mrtve djevojke" i „Kino Lika", s druge kao da je radio uskotračnije stilske vježbe iz horora („Ćaća"), slapsticka („Majstori"), komedije („Blagajnica hoće ići na more"), redukcionizma („Majka asfalta") i njima oblikovao autorske mišiće za film koji će jednom doći. A taj film je „Zvizdan", njegov dosad najzreliji rad u kojem nije pustio samo da ga nosi impuls ideje i vlastitog talenta, nego je očito kopao duboke rovove iz kojih se uputio u snimanje. To je film u kojem mu je dobro poslužilo sve što je dosad radio: od skokovite dramaturgije kratkog „Tuluma" do korištenja lakozabavnih melodija za stvaranje atmosfere u „Majstorima".
Radnja filma odvija se kroz tri etape: 1991., početak 2000-ih i danas. U dva susjedna sela, čija je povijest obilježena nacionalnim i političkim nesnošljivostima, pratimo tri ljubavna para. Svaki od njih glume odlični Tihana Lazović i Goran Marković, ali radi se o različitim parovima koji, međutim, mogu biti i isti (samo u različitim kontekstima); mogu se glatko nadopunjavati, nadovezivati ili kružno povezivati jedni s drugima. U prvoj priči srpska djevojka Jelena i hrvatski mladić Ivan postaju žrtvama nadolazećeg rata kojeg Matanić izvrsno „preskače" scenom razrušenih zgrada preko koje se ironično razvlači zabavnjak Tereze Kesovije i ta nas neočekivano intonirana, ali poetski vrlo efektna scena uvlači u priču čija se radnja odvija deset godina kasnije povratkom Nataše i njezine majke na ono to je prije rata bio njihov dom. Majka za popravak kuće uzima majstora Hrvata, što joj Nataša zamjera, ali se dogodi zaokret. U trećoj priči Hrvat Luka mora se suočiti s posljedicama odluke koju je donio kada je odlučio napustiti Srpkinju Mariju u drugom stanju.
Prva je priča najeksplicitnija, ali njezin je kontekst omogućio Mataniću veću reduciranost u preostale dvije. Usto, ona ima sasvim dovoljno vizualnih elemenata koji je izdižu od puke naracije da bi posljednja priča kroz scenu rave partyja gotovo potpuno bila pričana jezikom (grozničave) poetike. Film u kojem, osim glume i režije, posebne pohvale zaslužuju snimatelj (Marko Brdar) i montažer (Tomislav Pavlic), sigurno nudi i štošta novoga na ponovljeno gledanje.
>> Svih 8 filmova iz hrvatskog natjecateljskog programa dobili ocjenu višu od 4!
