Naši ljudi vole nakon posla ili kakvog sastanka otići na piće. Da odahnu i čuju koju pohvalnu o onome što na poslu i sastanku napraviše i rekoše. Tako je bilo i nakon sjednice vijeća male zavičajne udruge. Vijećnici odoše u obližnju gostionicu, sjedoše za oveći stol, naručiše svaki ponešto, popričaše, digoše se i odoše, i ne primijetivši da su za stolom ostavili svoga predsjednika. Čovjek je ostao da učini ono što ne učiniše njegovi vijećnici: da plati račun. Da je i htio, nije mogao platiti novcem udruge jer novca na računu nije bilo, no da je i mogao, ne bi to učinio, jer je smatrao da nije u redu da udruga svojim čelnicima plaća piće. Pak je račun platio iz svoga džepa. Kad je poslije neke vijećnike upitao zašto nisu platili svoje piće, od svih je dobio navlas isti odgovor: mislili smo da će već netko platiti!
Već će netko platiti – to nije običan izgovor, nego raširena filozofija, prava filozofska škola, koja stoji iza mnogih nevolja koje su nam već stigle ili su na putu. Udomaćila se ta filozofija i na drugim stranama, odjekuje cijelim svijetom, no nas zanimaju njezini ovdašnji učinci. Koje se god klupko neregularnosti, grabeža, prijevare, svakojakog kriminala, počne odmatati, na njegovu će se kraju, tj. početku, naći neka od inačica čarobne formule: već će netko platiti.
Dok se živjelo u državi u kojoj je gotovo sve nominalno bilo društveno vlasništvo (koje ni jedan teoretičar nikad nije uspio protumačiti i koje se kao pojam nije moglo prevesti ni na jedan strani jezik), filozofija o kojoj govorimo bila je donekle logična. Zarađeno i nezarađeno, plaćeno i neplaćeno, sve se to krčkalo u istome samoupravno-socijalističkom kotlu na kojem je pisalo: već će netko platiti.
Plaćala je (i na veliko i na malo) obespravljena raja tobožnjih samoupravljača, plaćali su oni koji su radili i privređivali, a grabili su crvena buržoazija i njezini bezobzirni psi čuvari. No, ipak, svima je, i izrabljivačima i izrabljivanima, bila srcu prirasla ta draga iluzija: već će netko platiti.
I ne znam što se sad ima tko čuditi. U dvadeset godina hrvatske slobode štošta se promijenilo, ali očekivanje da će naš trošak platiti netko drugi ostalo je neokrznuto. Već će netko platiti, bilo je sve čega su se u trenutku zaduživanja mogli dosjetiti direktori nogometnih klubova. Sad im odbijaju poslušnost igrači koji su napokon shvatili da im nitko neće platiti.
Napokon su progledali i bankarski nadzornici, kao i vlasnici štednih i drugih pologa, kad su vidjeli da se poslovna politika male banke u Splitu zasniva na filozofiji: već će netko platiti.
Tko će platiti malim štedišama, još se i zna – to smo mi, raja, porezni obveznici – ali tko će i kako naplatiti štetu od onih koji štediše opljačkaše, to će biti najpametnije prepustiti novoj, već ozloglašenoj ovršnoj službi. Ovršitelji su u ovome društvu prvi Mohikanci koje je nemoguće obrlatiti logikom: već će netko platiti. P. S. Prijatelji i znanci me pitaju za koga ću glasovati. Moja je stranka Hrvatska i glasovat ću za nju.
Sva zla na ovim prostorima nisu krenula ab ovo,nego ab tito,danas \"uživamo\" u posljedicama tog zla.Ne reče li kancelar KOHL,za prilike u DDRu,da će trebati proći dvi,tri generacije dok se zatrovani komunistički mozgovi ne provjetre.Danas vidimo da je to lošaša procjena,trebat će ih proći puno više.