Najčudnije je što se nitko ne čudi. Klijenti su po zatvorima, a njihovi se odvjetnici s njima javno sprdaju! Masno su plaćeni da ih brane, da pred sudom i javnošću ozbiljno zastupaju njihove interese, a oni se na otvaranju filmskog festivala upinju kako da ih što efektnije ismiju. Zbilja za krepat! Dok bivši premijer na čučavcu u Remetincu smišlja svoju obranu, odvjetnik mu se s motovunskog brda, uživljen u ulogu debelog Olija, belji i pokazuje dugi nos. Dok bivši vicepremijer u Peterancu ne može spavati od briga, odvjetnik se u Motovunu, u ulozi mršavog Stanlija, na njegov račun dobro zabavlja. Dok oni koji plaću daju čame u uzama Remetinca ili strepe od njih, oni koji plaću primaju, fiškalski duo Stanlio i Olio, udarili u zafrkanciju i s uzama i s uznicima.
Zbilja smiješno, da advokati ismijavaju svoje klijente, a da se tome nitko, pa ni klijenti, pa ni advokatska komora, čak i ne čudi. Očito je došlo do poremećaja ne samo u shvaćanju profesionalnih nego i moralnih normi. Čemu u prilog govori i ideja da na Motovunskom filmskom festivalu (25.-29. 7.) o teškom socijalnom stanju u zemlji kritički progovore upravo oni koji na privatnim bankovnim računima imaju više nego mnoge hrvatske općine u svojim blagajnama. Baš su se oni našli da kažu da je Hrvatska “zemlja golih i bosih”! I baš oni navališe da u znak solidarnosti sa siromašnima sa sebe skidaju majice s potpisom i izuvaju tenisice koje cijenom nadmašuju prosječnu hrvatsku plaću. Goli i bosi Stanlio i Olio, Rajko Grlić, sretno dijete komunizma Igor Mirković... i siroti Rade Šerbedžija! Još im samo nedostaje ubogi Goran Štrok koji je nedavno, nakon što je morao rasprodati svoje hotele, također ostao gol i bos.
Dobro, odvjetnici Stanlio i Olio obogatili su se u Haagu, ali troškovi su veliki, potrebe rastu i kapital se brzo istopi. Grlić je staro umiljato janje, no ponekad i njemu uzmanjka sisâ... Ali što tu radi Šerbedžija? Njegov kapital ipak nije samo u novčaniku. Bio je i jest dobar glumac, Hamlet, Leone Glembaj, Ivica Kičmanović, Matan, poznat u Hollywoodu, njega nije lako osiromašiti. Pa je ipak i on pristao da u Motovunu, gol i bos, maše svojom obućom. I da pjeva stihove o prodaji gole kože hrvatskih građana autora Predraga Lucića, jednoga iz feralovskog društva golih i bosih, koje se izvještilo (i potkožilo) u trgovini nekretninama. Pametnije bi učinio da je od feralovca kupio kakav stan, nego da po njegovim zamislima licemjerno pjeva o tuđoj koži.
No, možda ipak ima pravo moj mudri prijatelj koji misli da je osnovni smisao cijele motovunske predstave u kompromitaciji protivničke političke strane. Protivnika je, kaže, najlakše eliminirati tako da se njegova najjača strana učini smiješnom. A što je najjača strana Jadranke Kosor i njezine stranke? Borba protiv korupcije. Znači, borbu protiv korupcije treba pokušati ismijati. A baš to su u Motovunu htjeli učiniti i Stanlio i Olio, i drugi goli i bosi, uključujući i glumca i trgovca. Nema tu mjesta nikakvu čuđenju. Pa i nema.
bravo gospodine pavicicu mnogi smo ostali zgrozeni reziranim perfomansom davoljih odvjetnika i ishlapljenog glumca koji nam se smiju u lice