Je li Radimir Čačić na putu da postane katolički fundamentalist ili,
najblaže rečeno, kršćanski? Jer njegov najnoviji nedjeljni istup na
HTV-u iznenadio je mnoge, s time da se jedni zgražaju, pa mu čak
pridijevaju etiketu rasista, dok se drugi s njime bespogovorno ili
uglavnom slažu.
Čačić je, naime, javno rekao da će Hrvatska morati uvoziti radnu snagu,
i da ona, što je najvažnije, mora biti katoličke provenijencije, ili
barem kršćanske. Usto je dometnuo da bi uz takav profil u Hrvatsku na
rad pustio još jedino susjedne Bošnjake muslimane. Iznenađenje je
sigurno zato što je to došlo od liberala Čačića, a ne, primjerice, od
Ante Đapića ili nekoga iz toga kruga.
No na stranu iznenađenje, Čačić je potaknuo vrlo važno pitanje pred
kojim se Hrvatska već nalazi, a s vremenom će ono biti samo još
urgentnije. Zbog starenja stanovništva jednostavno ponestaje radne
snage, i to posebice za specifična zanimanja. Radna snaga već dolazi iz
inozemstva, primjerice iz BiH, ali doći će trenutak kad će država
morati organizirano tražiti i dovoditi radno sposobno stanovništvo
izvana. Naravno, pitanje je odakle. Iz koje zemlje?
Čačićev istup podudara se s istim upozorenjima hrvatskih demografa koji
nešto slično već govore dulje vrijeme, ali nitko to nije previše
dramatizirao. Ali drukčije su konotacije kad takvo što izusti političar
Čačićeva kova, i to još u jeku nemilosrdne predizborne kampanje.
Čačić, međutim, potiče na pitanje kakvu bi strategiju trebala imati
država u uvozu radne snage. Kakvi su u tome naši nacionalni interesi
kojih inače nemamo ni u čemu?
Čačić je zapravo javno rekao ono što misli dobar dio ljudi i o čemu
vode računa sve države koje se ravnaju nacionalnim interesima. Nitko
nikome ne brani da traži posao gdje ga može dobiti, ali država uime
svojih građana ima pravo to nadzirati u svome dvorištu. Pa što bi onda
trebalo spočitnuti dobrom dijelu zemalja EU koje ograničavaju
zapošljavanje ljudi iz nekih drugih zemalja te iste Unije?
One se jednostavno ravnaju svojim interesima koji su na prvom mjestu. I
nitko im ništa ne može. A u slučaju Hrvatske svakako je
najjednostavnije rješenje pronaći radnu snagu koja će se brzo snaći i
uklopiti u novoj zemlji, a to je sličan civilizacijski krug. Čačićev je
problem očito što je eksplicitno to tako rekao.
Ako ništa drugo, sigurno je pokupio simpatije mnogih, pa i s desne
strane, a sigurno i među crkvenim redovima koji su inače na Čačića i
HNS redovito izrazito nagorušeni. Njegov je možda jedini problem što je
rekao nešto što se javno ne govori, ali se tajno provodi. Kako god
bilo, ovaj problem uskoro će nas i te kako zapljusnuti. Je li država za
njega spremna? Teško!
U POVODU
