Katastrofalan potres, tsunami i nuklearno zračenje u Japanu nisu donijeli samo nezapamćena razaranja i patnje tamošnjem stanovništvu nego su svjetskim silama omogućili i da bez imalo grižnje savjesti i pritiska gledaju kako vojska i policija bezobzirno uništavaju tek propupalu Revoluciju jasmina.
Tih pet minuta zaborava iskoristio je ekscentrični Moamar Gadafi koji je pobunjenike posljednjih nekoliko dana stjerao u mišju rupu i došao na vrata glavnoga oporbenog uporišta Benghazija. Kad su ustanici podizali bunu protiv libijskog vođe, SAD i Europska unija natjecali su se u tome kako bi ohrabrili njihovu “pravednu borbu za rušenje diktatora”. Međutim, kad se Gadafi uz pomoć svojih sinova, koji zapravo zapovijedaju onim što se zove libijska vojska, malo pribrao, Zapad je odjednom otkrio neki drugi prioritet. Ostavio je slabo obučene pobunjenike da se bore s nadmoćnom vojskom. Osim verbalne galame ništa nije učinila ni Francuska koja je jedina na svijetu priznala pobunjeničku vladu. Još se jedanput potvrdilo da na pomoć mogu računati samo oni koji su dovoljno jaki da se sami izbore za svoja prava.
Postavlja se i pitanje odgovornosti Zapada koji je svojom deklarativnom podrškom zapravo “huškao“ Gadafijeve protivnike na pobunu.
Tjedan dana japanske drame nije iskoristio samo libijski vođa nego i kralj Abdullah, apsolutni suveren Saudijske Arabije. On je prvo zabranio svako spominjanje demonstracija u svojoj kraljevini. Policija je dobila ovlasti da puca na svakoga za koga posumnja da je protivnik vladajuće dinastije.
Zatim je taj isti kralj poslao svoju vojsku u susjedni Bahrein kako bi pomogao tamošnjem kralju, koji je sunit kao i on, da uguši prosvjede šijita koji su tražili više slobode. Iako su šijiti u Bahreinu većina, zapravo su građani drugog reda. Ne mogu dobiti ozbiljniji posao u vladi, policiji i vojsci, a slično je i u gospodarstvu. Pozivanje “bratske saudijske vojske u Bahrein” može se usporediti s ruskom intervencijom u Pragu 1968. kada je okupatorska vojska također došla na poziv “progresivnih snaga”. Ali kao što tadašnje češke “progresivne snage” nisu imale legitimitet, tako ga nema ni sadašnji bahreinski kralj kojega također nitko nije izabrao.
Bez prešutna dopuštenja Washingtona, Saudijska Arabija posve sigurno ne bi poslala svoju vojsku u drugu zemlju. Barack Obama sad ima dosta razloga za podršku sadašnjem bahreinskom kralju jer je na njegovu teritoriju baza američke Pete flote. Većina komentatora slaže se da bahreinski šijiti nisu ekstremisti, koji su radili po nalogu Irana (u kojemu su šijiti većina), nego zaista diskriminirani (iako većinski) dio bahreinskog društva. Međutim, nakon što je krvavo ugušena šijitska revolucija u Bahreinu, sada se može očekivati radikalizacija poraženih šijita i njihovo približavanje Iranu.
Japansku noćnu moru mogao bi iskoristiti i jemenski diktator Saleh koji suvereno vlada zemljom već 33 godine. Više se ne ustručava pucati na mirne prosvjednike koji uporno traže njegov odlazak.
Ovaj komentar je totalni pucanj u prazno, odnosno izvan mete. Da Dražen Ćurić napamet nabacuje svoje ideje, a bez pravog uporišta, pokazuje upravo objavljena najava napada SAD, V. Britanije i Francuske na Libiju. Toliko o tome da je Zapad zaboravio libijske pobunjenike.