Sjećate li se kako se u Hrvatskoj pucalo 15. siječnja 1992. godine, kad je stigla vijest da su nas europske zemlje kolektivno priznale? Možda u samostalnoj Hrvatskoj nikad nije bilo bučnijeg veselja. Danas, kad je ista ta Europa objavila da su naši pregovori završeni i da 1. srpnja 2013. godine ulazimo u EU, nisam čuo ni jednoga pucnja. Istina, vremena su prije dvadesetak godina bila drukčija, rađala se i stasavala samostalna Hrvatska, s mnogo više strasti i nacionalnoga zanosa radovali smo se u svakoj prigodi važnoj za učvršćenje države. Hrvatska je odavno neupitna državna činjenica, malo tko još, osim sportaša kad postižu velike međunarodne uspjehe, građane može dobiti na domoljubne emocije.

Ali, kad je riječ o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, te emocije nije potrošio samo protok vremena nego i mnoga razočaranja. U drugoj polovici devedesetih godina u anketama se obično oko 80 posto građana izjašnjavalo za EU. Poslije Tuđmanove smrti i s dolaskom Račanove koalicije na vlast ulazak u Europsku uniju postaje nacionalni ideal i imperativ, a europejstvo kriterij za ideološke podjele. Istodobno, istoj se toj Europi širom otvaraju već u Tuđmanovo vrijeme dobrano odškrinuta vrata za kupnju hrvatskih nacionalnih bogatstava. Prodajom gotovo svih banaka gubimo financijsku suverenost, prodajom strateških državnih tvrtki izmiču nam temelji hrvatskoga gospodarstva, a nekritički uvoz svega i svačega iz Europe guši hrvatsku proizvodnju. Europskoj smo uniji, ponajviše saborskim glasovima kojima je proglašena nadležnost Haaga za Bljesak i Oluju, dali mogućnost vječnog ucjenjivanja Hrvatske koje je trajalo svih šest godina pregovora, a traje i danas. Sve je to u početku gotovo jedinstvenu potporu građana ulasku Hrvatske u EU poprilično srozalo, a srozavanje je kulminiralo poslije presuda Gotovini i Markaču, kada za članstvo u Uniji nije bila ni četvrtina Hrvata. To je stvorilo politički paradoks – što je više opadala potpora pristupanju EU, više je jačala težnja vlasti da ostvari taj “povijesni cilj”.

Ta težnja zacijelo je bila utoliko naglašenija što vlast nije nalazila načina da zemlju izvuče iz gospodarske krize, da napravi strategiju nacionalne ekonomije, da osjetno poveća zaposlenost, smanji vanjsko zaduživanje... Taj paradoks upravo danas, kad smo dobili vijest o završetku pregovora, dolazi do osobita izražaja. Političari i mediji slavit će ovaj “veliki događaj”, međutim, gdje je razlog za slavlje u gospodarstvu, u zapošljavanju, u plaćama, u životnom standardu, u konkretnim pokazateljima boljitka koji će nam doći ulaskom u Europsku uniju? Nekoliko sam puta napisao da ću glasovati za ulazak u EU. Zašto? Prvo, mogao bih, rezignirajući, reći – kad smo već europska kolonija, neka se to formalizira. Drugo – povijesno tamo pripadamo, otiđimo s Balkana. I treće – živim u nadi da će se jednoga dana u Hrvatskoj pojaviti suverena vlast, kad će i naše europejstvo i naša pozicija u EU biti suvereni. Jer, i do ulaska u EU i poslije, i uvijek, bit će nam onako kakvo vodstvo imamo. A kakvo nam je danas vidimo po tome kako nam je. Loše.

24

Svjedočanstvo bivšeg časnika

Ruski dezerter otkrio tajne o Putinovoj nuklearnoj bazi: 'Bili smo spremni izvršiti udar, a tamo vas stalno šalju na detektor laži'

18

U TIJEKU PRIVOĐENJA

USKOK opet u akciji: Uhićenja u čak pet županija, evo tko je ovaj put na meti istražitelja

Video sadržaj

12

SASLUŠANJE KANDIDATKINJE ZA MINISTRICU

UŽIVO Grmoja izazvao kaos u Saboru: 'Plenkoviću vi ste glava koruptivne hobotnice, ja ću je odrezati'

Povezanost počinje gdje prepreke nestaju

Filipinka Arcely za svoju je obitelj odabrala Hrvatsku: 'Pronašli smo svoje mjesto u zajednici'

Uspješna priča poduzetnika

Od studentske ideje do utjecajnog portala: 'Nije bilo bogatih roditelja, nego “ajmo pa kud puklo”

Kod ‘susjeda’ po gorivo: Litru benzina u susjedstvu plaćaju tek 1,19 eura