Nakon iskustava s neselektivnim bombardiranjem hrvatskih gradova u
Domovinskom ratu, može li se naći ikakvo opravdanje za to što je u
ponedjeljak u HRT-ovoj emisiji “Hrvatska uživo” krvoproliće u Gazi
nazvano “napadom Izraela na Hamas”?
Neki su se zapadni mediji, doduše, također znali koristiti istom
konstrukcijom, ali samo u opremi tekstova, dok se u izvještajima jasno
davalo do znanja da je riječ o udaru jedne od najsnažnijih vojski
svijeta na teritorij površine manje od otoka Brača, na kojem je
natiskano milijun i pol u prvom redu civila, s katastrofalnim
humanitarnim posljedicama.
Iako nitko normalan neće opravdavati Hamasove terorističke udare na
izraelske civile, činjenica je da pojasu Gaze po mnogočemu, zapravo,
odgovara definicija koncentracijskog logora te da se u njemu nalazi tek
6000 naoružanih pripadnika Hamasa. Činjenica je i to da još nitko nikad
nije uništio neku terorističku organizaciju bombama, što je jasno i
Izraelcima, čija podrška mirovnom rješavanju izraelsko-palestinskog
sukoba, prema anketama vodećih izraelskih dnevnika, u posljednjih
nekoliko godina nikada nije pala ispod razine od 60 posto.
U trenutku kada se “kolateralne civilne žrtve” broje u stotinama, HRT
je nastupio iznenađujuće jednostrano, praktično “prepisavši” tumačenje
SAD-a, čije se administracije desetljećima “zabavljaju” ulaganjem veta
na rezolucije UN-a o bliskoistočnoj krizi. To se, doduše, istoga
ponedjeljka dogodilo i trenutačnom predsjedniku EU Mireku Topolaneku,
koji je izraelsku akciju nazvao “više obrambenom nego agresivnom”.
Možda i zato što je u međuvremenu izraelska vojska granatirala UN-ovu
školu s palestinskim izbjeglicama, Topolanek se već sljedećeg dana
ispričao engleskom akademiku Haimu Bresheethu, nazvavši svoju izjavu
“posljedicom nepotvrđenih informacija kojima je raspolagao te svojom
sramotom, a ne željom da opravda ubojstva”.
U POVODU