Privukli su mi pažnju novinski tekstovi. U Rogoznici bacaju na ulicu staricu od 98 godina, piše u jednom, a neki Dinamov osamnaestogodišnjak igra nogomet za samo dvije tisuće eura mjesečno, stoji u drugom. Nisam točno znao koga ovdje treba žaliti, ali mi se učinilo da je to lepeza krajnosti i paradoksa u kojoj danas živimo. Na jednoj baki oštri se pravna država, a na jednom talentiranom dečku ismijava se socijalna pravda.
– Sve ovisi o tome kako gledaš. Čak ni ona baka koju je pojeo vuk nije mi skroz pozitivna ni čista. Osim toga, kaj bi mali trebao badava igrati – Žnora je hvatao novine da se uvjeri.
– Jel ti sebe slušaš? Badave igrati! Sve ovo mora otići u klinac krasni kad ti se plaća da se igraš i da te se sa 18 godina poučava kako je sramotno nogometariti za samo dva soma eura. Pa dođe do toga da neki ispodprosječni nogometaši žive ko mali bogovi, a neki super stručni tokar il kaj ja znam, ne može prehraniti obitelj. Forma je pobijedila sadržaj, milijunaši trče travnjacima, a oni koji životinjare na minimalcu trebali bi plaćati da ih gledaju. Inverzija svake pameti i svakog ukusa – mudrovao sam.
– Jebiga, kad baka teško može zaigrati za dva soma mjesečno – Žnora se nacerio. Ravnodušno i neosjetljivo za pojmove kao što su pravda, solidarnost, poštenje, ljudskost. Kao i većina Hrvata. Naravno, sve dok neki problem ne zakuca na naša vrata, dok se sami ne osjetimo ugroženima. Sve do tada zatvorimo se u naše zamišljene puževske kućice, preplašeno virimo iz njih, i na svaku bližu opasnost zažmirimo i nadamo se da će opizditi prvog do nas. “Uf, dobro je, i ovaj put smo se izvukli”, konstatiramo kad prođe, a u tom grču prođe nam i cijeli život.
– Malo si mi nervozan – rekao je Žnora. Sad sam ja slegnuo ramenima.
– Sve je to OK što pričaš, ali “dijagnoza još nije ozdravljenje”, majstore moj. Poanta je u tome da se treba reći tko je tu za sve kriv i nije nemoguće da se opet neki papak sjeti da je za sve kriva država. Kad Hrvatu krene loše odmah se sjete lakog opravdanja, države, pogotovo otkako imaju svoju. To ti je za mene čisti alibi pederluk, jer kad vas se sve sluša ispada da je država najveća zločinačka organizacija – podizao je intonaciju.
– Nije ti to ni toliko glupo – uhvatio sam se za zadnji dio – to sa zločinačkom organizacijom. Ali, to mi nekako vrijedi za državu kao instituciju uopće. Ima silu da nametne rješenja, ima piramidu moći, subordinaciju, tajne planove i tajne službe, porihtava zakone da opravda kriminal, pa tako pljačka, recimo, postane pretvorba, kad poslovi zastanu dogode se masovni pokolji koji se proglase ratom, a cijela se laž legitimira izborima kojima vlastitu volju utapaš u kolektivnoj letargiji.
– Nego, ti si, jelda, bez seksa ovih dana pa ovako, malo, na suho – Žnora je pokazivao rukom gore-dolje. Nasmijao sam se. Bio je u pravu. Ne možeš danas biti tucan a da ti barem netko ne uđe - u HDZ.
Treba reći tko je tu za sve kriv. Kad Hrvatu krene loše odmah se sjete lakog opravdanja, države, pogotovo otkako imaju svoju.
