Svanulo je divno nedjeljno jutro. Kroz spuštene žaluzine dalo se nazrijeti sunce, iskričava svjetlost prosinca, privlačna u svojoj varavosti i kratkom vijeku trajanja, zavodljiva u obećanju da je riječ o nečemu drugome, a ne običnoj, sivoj kasnoj jeseni. Tako se nije dala vidjeti ni južina, za koju mnogi tvrde da zna dovesti do ruba, potaknuti ljude na sulude izbore, neočekivane odluke. U dnevnim novinama naći ćete i naslove poput „Južina ubila najmanje petnaest ljudi!“, a na forumima postoji i samostalni topic pod nazivom „Južina“
Stid koji se ne može priznati
Sudbina, ili upravo smijenjena vlast u Hrvatskoj u suradnji s infiltriranim krticama u hidrometeorološkom zavodu (odsjek za dugoročnu bio-meteorološku prognozu), sad je to već teško reći, htjela je da se parlamentarni izbori održe baš tog pretoplog, ćudljivog četvrtog prosinca. I u mojoj obitelji, toga dana, vladalo je čudno raspoloženje. Uz činjenicu da su, čak i prije nego što sam se umila, da bi me dragi Bog mogao vidjeti, kako je običavala reći moja baka, svi netragom nestali iz kuće, da je mačka spavala u svojoj košari, umjesto u bubnju perilice za rublje, da sam svuda tog dana kasnila, i to onih pet minuta u životu, koje se u krajnjem obračunu vremena pokažu presudnim za njegov tijek, nisam se nikako mogla natjerati da se suočim s blizinom konačnog izbora.
U vremenu dok sam živjela u zgradi bivše Političke škole u Kumrovcu, prenamijenjene u prognanički smještaj, također su se održavali izbori. Na vratima kabineta s glasačkim kutijama i pripadajućim inventarom stajao je, od sedam do sedam, Kum Nikolica. Nije on zapravo bio ničiji kum, nego baš ono svačiji. Imao je oko sedamdeset godina i ciljano je dočekivao pripadnike svoje generacije, i to uglavnom ljepšeg spola, te ih detaljno upućivao gdje sjesti i koga zaokružiti. Očaj me potakao da ga tog jutra prizovem sa sjetom.
Prateći ovu kratku i otužnu kampanju, koliko se dalo, povremeno pametujući drugima kako se moraju izboriti, odgađala sam suočenje s vlastitim porazom. A onda sam se pokušala voditi logikom. Kada te svi napuste, kažu, ostaje ti obitelj. Odlučila sam provesti suptilnu anketu među svojim bližnjima, pustiti da me oni vode, inspiriraju, imajući povjerenja, ako već ne u sebe, a onda u njih. Poraz koji je uslijedio bio je još bolniji.
„E, mama, za kog ćeš ti glasati?“ (znam se obratiti mami onako lijepo, djetinje, da mi teško što može odbiti).
„Neću ti reći.“ Hladno i postojano kano klisurina.
„A, mama, svome djetetu… „ (odlučila sam igrati na emotivnu ucjenu).
„Nisam nikada imala tajni pred tobom, e sad ne moraš sve znati. Što te briga!“
Pokupila sam foliju s kolačima i otišla, pokunjeno.
Nekoliko sati kasnije, kad sam muža susrela u hodniku, pitao me jesam li bila glasovati.
„Nisam, nisam još sigurna, a za koga ćeš ti?“
Bez imalo prenemaganja i sustezanja ponudio je razmjenu dobara: „Reći ću ti ako ti kažeš meni.“ Brak je uspješan biznis, trgovina, to mi je jasno, ali ovo je već bilo previše. E, nema šanse da ti kažem.
Situacija me je počela nadrastati, vrtjela sam glavom u nevjerici teško prihvaćajući ideju s kakvim to ljudima živim. Usporedo s njom, počela se javljati još jedna. Možda nije problem u tim običnim ljudima tajnih, dvostrukih života i nedokučivih političkih uvjerenja, počelo mi se bistriti, već u tome što se vidi na jednom malom uzorku, prilično različitih ljudi, da se zapravo radi o običnom sramu.
Tako je. Kada obrnemo stvari, postaje jasno da nema toga koga bi čista uvjerenja i puna srca odabrao, a da te nije stid njegove prošlosti, katastrofalnih poteza ili sramotnih i neuvjerljivih istupa nekog od članova svih ponuđenih opcija. I to je toliki sram da ga ne možeš priznati ni najbližima. Glasujemo onako, kao što recimo čistimo mačji klozet, glavom okrenutom od akcije, i ako nas netko pritom nazove, nećemo baš priznati da čistimo govna. Kada se logika probila, i donijela ne baš ugodne, ali važne spoznaje, odlučila sam je slijediti i dalje, pa gdje god da me odvede.
Više različitih pobjeda
Već je bilo kasno poslijepodne, moralo se i to obaviti. Uzela sam svoju petogodišnju kćer za ruku i odlučila da me tih četiristo metara do birališta odvede spoznaja očuđena pronicavim uvidima pametnog djeteta. Potrudila sam se da joj ukratko objasnim razlog, smisao i poantu izbora. Nakon što je neočekivano brzo probavila parlamentarnu demokraciju, upitala me.
„A za koga ćeš ti, mama, glasati?“
„A ja bih voljela glasati za pametne i poštene.“
„A kako se oni zovu?“
„ Eh, sad… Pa zovu se pametni i pošteni, bar tako tvrde…“ Već sam padala na svima od dva postavljena pitanja.
„A što će nam oni dati ako pobijede?“
„Pa da lijepo živimo i možemo raditi, ići u vrtić…“
„To će biti super!“, oduševljeno je uzviknula.
Kada sam sjela za klupu na biračkom mjestu, zaklonjena kartonskim ogradama, kći mi se približila šapćući mi na uho jesu li su to ti pošteni i pametni ljudi koji nas gledaju. Zatim nas je gospođa iz povjerenstva opomenula neka se dijete odmakne, da ne bi bilo nekih problema, kako mi valjda ne bi sugeriralo za koga da glasam. Da ne bi došlo do incidenta na biračkom mjestu. Opet sam se sjetila Kuma Nikolice, začepila nos, zaškiljila na jedno oko i zaokružila. Kad smo izašli van, očekivanja su još titrala nošena južnim vjetrom. Kći me je upitala: „I što sad?“
„A ništa, sad čekamo.“
„I to je to.“ Razočarano je konstatirala. Onda smo otišle u šetnju. Onda smo se vratile kući. Navečer smo gledali televiziju. Onda su svi bili pobjednici, na sreću. Ima više tih sustava po kojima se vrednuje pobjeda. U odnosu na prošli rezultat, kao samostalni kandidat, kao novi, kao stari, uzmeš koji ti odgovara, i ima načina da zapravo, pobijediš, iako bi i dijete reklo da si izgubio.
Kako ću joj tek to objasniti?
Hvala Ivana na jos jednom uveseljavanju tmurnog nedeljnog popodneva !!