Biće skoro propast sveta, nek’ propadne, nije šteta.” Tako se pjevalo u kultnom filmu Aleksandra Popovića iz 1968. A tako bi mogao glasiti i kratki komentar UN-ova “sastanka na vrhu” posvećenog klimatskim promjenama, koji se održavao od 11. do 23. studenoga ove godine u Varšavi. Hrvatskoj javnosti – sluđenoj brakom, ćirilicom, Vidoševićem, Sanaderom i sličnim pojavama – taj miting gotovo je promaknuo ispod radara. Poneki tekst, poneka minuta u radijskom i televizijskom programu, tek toliko da se popuni rubriku “vijesti iz svijeta”… kao da se Hrvatske taj globus, skupa s globalnim klimatskim promjenama, uopće ne tiče. No Planet Hrvatska možda i nije najgori u tome jer ne baviti se razmišljanjem o globalnim ekološkim problemima u biti nije mnogo drukčije od intenzivnog raspravljanja o tome, koje neće dovesti do znatnijih pomaka.
A čini se da se upravo to dogodilo u Varšavi 2013., što je krajnje loša osnova za iduće UN-ovske pregovore, u Limi 2014. i Parizu 2015.Tisuće svjetskih dužnosnika došli su u Varšavu da vode kalkulantske pregovore, a ne da postignu stvarni dogovor o tome što bi zaista trebalo i što bi se zaista moglo učiniti pod vidom opstanka, budućnosti i dobrobiti čovječanstva i našeg planeta. Predstavnici državnih vlada i drugih korporacija – oni koji se vole nazivati “globalnom elitom” – sletjeli su na tlo Poljske uglavnom s figama u džepu, bez istinske namjere da rješavaju problem globalnog zatopljenja te njegovih uzroka i posljedica.Dva su razloga za neuspjeh “varšavskog pakta” i svih dosadašnjih, a možda i budućih pregovora o klimi. Prvi je to što je pojam “održivog razvoja” (slično kao pojam “ljudskih prava” i “multikulturalizma”), do te mjere ideologiziran i kao takav devalviran da nema više nikakve realne snage niti nudi kakvu inspiraciju za djelovanje, nego služi samo kao pokriće za prakse koje s održivošću planeta i života na planetu nemaju više nikakve veze. Daleko od toga da održivi razvoj ne bi mogao biti vodilja za individualne, kolektivne i globalne akcije usmjerene na opstanak i prosperitet čovječanstva i Zemlje. No, sve dok se naglasak bude stavljao na “razvoj” kao metastazu novovjekovnog znanstveno-tehničkog “napretka” te na “održivost” u smislu održivosti postojećeg ekonomsko-političkog sistema – održivi će razvoj biti tek neostvarivi i licemjerno zagovarani ideal.
Prikrivanje stvarnih uzroka ekološke krize došlo je, na gotovo sarkastičan način, do izražaja na varšavskom skupu. Naime, tamo su se, osim u uobičajenom lobiranju za antiekološke mjere, pojavile u punom svjetlu, kao sponzori cijelog skupa, “prljave korporacije”, čak njih trinaest, a one ne samo da nemaju veze sa zaštitom prirode nego su upravo među glavnim svjetskim ekozločincima.A tu dolazimo do drugog razloga za neuspjeh klimatske konferencije i sličnih djelatnosti “na najvišoj razini”. Naime, globalni ekonomsko-politički sistem, koji (re)producira globalnu ekološku krizu, ne može biti sredstvo njezina rješavanja, koliko god uspješno apsorbirao “ekovokabular” i ideologiju “održivog razvoja”, koliko god pravio određene korake koji se, iz njegove perspektive, možda čine revolucionarnima, ali su zapravo kozmetičke naravi i najčešće su vođeni heteronomnim, neekološkim interesima. Sistem koji je lišen bilo kakvog sadržaja i vrijednosti te počiva na pukom balansu moći, dakle, brutalni sklop neoliberalističko-kapitalističke ekonomije i pseudodemokratske birokratsko-militarističke politike – direktno je usmjeren protiv prirodnih i svih drugih zajedničkih dobara. Ono što, na nižim razinama, čini marginaliziranim, obespravljenim i obesmišljenim ljudskim pojedincima i zajednicama – koje se promatra kao “ljudske resurse” koje se mora eksploatirati i koje se smije uništavati – na višoj razini čini neljudskim živim bićima te prirodi u cjelini. I ne misli se zaustaviti. A možda i ne može jer je to u njegovoj protunaravnoj naravi.
Ukratko, model čiji početak i kraj predstavlja gola ekonomska i politička moć, a koji je zavladao globusom, zasigurno više nije model u koji se treba uzdati kad je riječ o promjeni vezanoj uz klimatske promjene. Ekološka borba ne može biti samo borba za prava Majke Prirode ili za zaštitu ljudskog okoliša u okvirima kapitalizma i liberalne demokracije. To ne znači da ne postoji još uvijek potreba za globalnom ekološkom politikom, ali da bi bilo istinske globalne ekološke politike, najprije treba promisliti i premisliti pojam politike, i to u smjeru “politike odozdo”, što možemo nazvati “direktnom demokracijom” ili naprosto “demokracijom”, imajući na umu slobodu, jednakost, pravednost, subsidijarnost i solidarnost. Kao što kaže Doyle Canning: “Izgraditi jedan pravi ekološki pokret značilo bi otići dalje od pokreta usmjerenog na jednu temu, zaštitu okoliša, u pravi društveni pokret za promjenu sistema.” A takav društveni pokret ne može se inaugurirati odozgo, nego mora izrasti iz tla na kojemu žive konkretni ljudi sa svojim konkretnim egzistencijalnim potrebama i interesima. Ako se tako promijeni geometrija politike, ljudi će shvatiti da su mnogi njihovi životni problemi ekološki problemi te da su ekološki problemi uvijek globalni problemi bez obzira na to žive li na Filipinima, poharanima tajfunom, ili u okolici potoka Pazinčica, koji bi uskoro trebao biti birokratsko-tehnički kanaliziran.Stara parola ekološkog pokreta “Misli globalno, djeluj lokalno” danas bi zapravo trebala glasiti “Misli lokalno, djeluj lokalno” (pri čemu “lokalno” znači narod, tj. žive građane, ljude) jer to bi moglo imati globalne pozitivne učinke, kao što naše lokalno neekološko mišljenje i djelovanje uvijek u konačnici negativno utječe na globus.
Rijetko dobar članak ,i rijetko mala posjećenost . Što dodati ?