Kada je Alen Vitasović u ljeto 1994. pobijedio s pjesmom “Gušti su gušti” na pulskom Arena festu, smatralo se to donekle kao ustupak lokalpatriotizmu. Teoriju je “tek” kvarila činjenica da se radi(lo) o vraški dobroj pjesmi. Dinamična i melodijski zarazna pop country skladba izvedena na lokalnom dijalektu postala je, dok kažeš “ča”, hit na nacionalnoj razini. Istodobno, iza scene Arenafesta, Vitasović je pozirao fotoreporterima preko volje, djelovao čak i pomalo bahato, u stilu “šta me gnjavite”, a zapravo se radilo o nesnalaženju s novonastalom situacijom i uvodu u osobne turbulencije koje će u vremenu koje dolazi zaustaviti meteorski započetu karijeru.
Pobjednička pjesma Arenafesta, dakle nije bila usamljen hitac. Već na jesen iste godine pojavio se album “Gušti su gušti”, jedan od najboljih domaćih debija i pop albuma uopće koji je vjerojatno najviše pomogao masovnoj percepciji istarskog tzv. ča-vala. Sve je prštalo od intrige: zarazne pjesme, s aranžmanima po uzoru na mekše varijante Springsteena, Johna Hiatta i drugih junaka kantautorskog pop rocka, a domišljati stihovi na melodičnoj istarskoj čakavštini pridonosili su originalnosti zvuka. Više od pola pjesama s albuma danas imaju status evergrina: “Gušti su gušti”, “Jenu noć”, “Po ud mene”, “Ne moren bez nje”, “Sandra”...
No, koliko je za ovaj uspjeh bio zaslužan Vitasović, toliko je on pripadao i skladatelju Liviju Morosinu. I umjesto da se drže jedan drugoga, vrlo brzo su krenule trzavice nakon kojih se Morosin okrenuo više alternativnim stilovima (u smjeru etna), a Vitasović se, nakon nekoliko dobrih singlova i pobjeda na festivalima počeo utapati u estradnoj bezidejnosti i vlastitim privatnim problemima.
U nekom usporednom diskografskom svijetu, 20-godišnjica ovakvog albuma najmanje bi zasluživala remasterirano de luxe izdanje, a ovako ostaje bar da ga se primjereno sjetimo.
