Ova je godina na odlasku godina trježnjenja, rušenja mitova, ponovnog
propitkivanja nekih političkih i gospodarskih rješenja koja su, barem
do ove prekretnice, bila gotovo izuzeta svake javne kritike. Najvažniji
mit koji je srušen onaj je o slobodnom tržištu koje regulira samo sebe
i u kojem najbolje prolaze najkvalitetniji, a propadaju loši i
neefikasni.
U tom idealnom tržišnom svijetu, uvjeravali su nas vrlo “ozbiljni”
stručnjaci, država samo stvara okvire za najbolju moguću konkurenciju,
i tu njezina uloga prestaje. Otrježnjenje je bilo bolno. Tek kada je
svijet zahvatila svjetska financijska i gospodarska kriza, odjednom smo
shvatili da ne postoji idealno tržište, čak ni nešto što bi mu bilo
nalik. Jer da ga ima, američka je autoindustrija ove godine trebala
propasti. Amerikanci nemaju nikakve šanse u koliko-toliko fer utakmici
s europskim i japanskim proizvođačima.
Američki su automobili, kada ih usporedimo s drugim svjetskim
brandovima, ružni, skupi, zastarjeli te jednostavno previše troše.
Umjesto da takav nekonkurentan proizvod propadne, odjednom se u priču
uvlači američka vlada koja posrnulim divovima daruje desetke milijardi
dolara. Spašavanje autoindustrije samo je najbolji primjer onoga što
države rade kako bi progurale svoje korporacije. Kada kriza nije tako
očita, metode protekcije puno su sofisticiranije pa ih nije uvijek
lagano razotkriti.
Ove je godine srušen i mit da privatni vlasnici odgovaraju za svoju
poduzeća, pa kada im dobro ide, dobro zarađuju, no zato završavaju na
prosjačkom štapu kada im loše krene. Ali ne. Korporacijski kapitalizam
vrlo često funkcionira kao suvremeni antipod Robina Hooda. Kada
korporaciji ide dobro, profit beru vlasnici i top menadžeri, ali kada
zaškripi, država uzima od siromašnih poreznih obveznika kako bi spasila
velike posrnule kompanije.
Pao je i mit da se cijene nafte formiraju na tržišnoj osnovi. Što se to
toliko tržišno dogodilo da je cijena crnog zlata u posljednjih nekoliko
mjeseci pala više od tri puta. Kada smo već kod nafte, treba podsjetiti
da analize i prognoze “uglednih burzovnih stručnjaka” vrijede koliko
najobičnije gledanje u staklenu kuglu ili, u boljoj varijanti, bacanje
graha.
Objašnjenje da je nafta skočila na 140 dolara zato što je stiglo ljeto,
pa ljudi odlaze na godišnji odmor, može se mačku objesiti o rep. Gore
navedeni srušeni mitovi su globalni, ali nešto se značajno dogodilo i u
našem dvorištu. Uvjerili smo se da koncepcija razvoja ne može počivati
na zaduživanju i prodavanju “obiteljske imovine”. Prije ili kasnije
tome lagodnom životu na vjeresiju dođe kraj.
U POVODU
