Među ljudima koji trče često ćete naletjeti na osebujne tipove. Jedan od njih je i Ivan Androić, osnivač Los Caballerosa. Nakon što je upisao Muzičku akademiju, 1996. je otišao na razmjenu studenata na dva semestra u Kanzas (Topeka) i tamo dolazi do njegovog prvog bliskog susreta s mariachima i meksičkom glazbom. Počinje okupljati ekipu za "Mariachi Los Caballeros", a kaže da mu dan danas nije jasno "kak' je kolegama iz orkestra i s Akademije uspio prodat' priču". Caballerosi su prvi puta nastupili 1998. godine i s godinama postaju sve bolji. Kao, uostalom, i Ivan, kojem je danas radno mjesto orkestar oružanih snaga republike hrvatske (OOSRH), a hobi su mu meksička glazba i – trčanje.
Kad ste se prvi puta susreli s trčanjem?
Čitav život sam trčao, uglavnom sam – u školu, na autobus, za tramvajima ili kad nije bilo noćnog tramvaja... Nisam bio siguran da li uopće postoji kakav atletski klub ili nešto gdje ljudi treniraju trčanje, a nisam ni bio dovoljno zainteresiran da bi provjeravao. Dva puta godišnje sam išao na redovite trkačke provjere u HV na kojima se pokazalo da ostvarujem prilično dobre rezultate. I to bez pravog, sustavnog treniranja. Zato sam se odlučio pokušati primiti treninga - baš da vidim što će biti ako budem uredan!
Prvu pravu službenu trku trčim 2011. godine - Zagrebački polumaraton, rezultat 1 sat, 30 minuta i neš' sitno. 2012. se pridružujem atletskom klubu Sljeme na sugestiju frenda iz prvog razreda osnovne škole, u to vrijeme već iskusnog trkača, Gorana Pacaka. I na tome mu hvala! A hvala i Sljemenu i Draganu Jankoviću i svim trkačima iz kluba... Jer, iskreno, da Sljeme nije takav rock'n'roll od atletskog kluba, pitanje je da li bi ga uopće nanjušio.
Uobičajeni radni dan jednog akademskog glazbenika, člana vojnog orkestra, mariachija i trkača?
Uobičajeni radni dan ne postoji kao ni ustaljena životna rutina, a to je tako zbog prirode posla koji radim - nekad su probe ujutro, nekad popodne, nekad su promjene u zadnji čas. Životni ritam glazbenika i životni ritam sportaša se baš i ne uklapaju lako, ali kad i jedno i drugo voliš...
Najvažnija trkačka iskustva?
Prvi maraton – Plitvice 2012. (rezultat 3 sata i 59 minuta). Neopisiv osjećaj sreće pri ulasku u cilj. Nakon agonije i sudara s nevidljivim betonskim zidom. Iza njega su slijedili drugi maratoni, svaki sljedeći je bio rezultatski sve bolji i bolji, ali još niti jedan nije završio kao trka, s brzim euforičnim adrenalinskim finišem. Kada maraton jednom konačno otrčim kao trku, vjerojatno će mi taj biti najdraži!
Vrlo važna trka: 1500 m na veteranskoj Balkanijadi (rezultat 4:34, srebro u kategoriji M40). Toj su trci prethodile klupske pripreme na Durmitoru u kampu poznatog maratonca Tome Aškovića i treninzi s Tomom. Te će mi 4 i pol minute utrke i cijela atmosfera oko nje zauvijek ostati u sjećanju kao posebno trkačko iskustvo: zagrijavanje prije trke s Tomom, ubrzanja na stazi pred sam start, adrenalin, taj osjećaj "kao pravi atletičar", šprinterice na nogama, osjećaj da sam pola metra viši, nabrijavanje, fokus, samo ja, staza i moje noge kao da su od gumenih loptica.
Po čemu je trčanje tako poseban sport?
Ono što je posebno super u ovom sportu je što tu nema lažnjaka, prodavača magle... Ne pomažu poznanstva i preporuke, nije ekipni sport pa nema onih drugih, nema tima koji te može zeznuti lošom igrom ili suca koji stalno procjenjuje "tko je koga". Ako je loš rezultat, sam si kriv. Sve je mjerljivo, kao uostalom i u ostatku atletike. Postojiš samo ti (glava, srce, pluća, noge, a u najgorem slučaju još i probava), prostor ispred tebe i štoperica ili onaj netko s kim se ganjaš.
Također postoji i onaj jedan, rekao bih, meditativni aspekt u trčanju - kada kao da uđeš u zonu ugode i sretnih misli i imaš osjećaj da bi tako mogao danima. Na žalost, moja natjecateljska priroda mi ne dopušta da baš često uživam u tim laganim trenucima ...
Što Vam je trčanje donijelo u život?
Trčanje mi je usporilo subjektivni osjećaj protoka vremena u odnosu na svijet oko mene. Ne znam kako bi to bolje objasnio i ne znam je li to samo osjećaj zbog dodatnog životnog sadržaja koji mi je trčanje donijelo... ili to možda ima neke veze s onim astronautima koji putuju brzinom blizu brzine svjetlosti pa im vrijeme sporije prolazi. Žena mi kaže da sam puno smireniji i bolji od kad sam počeo sustavno trenirati. I njoj hvala što to tako vidi i što me podržava u mojim nastojanjima i okršajima s minutama i sekundama.
