Deseci ljudi sudaraju se s tačkama na ulicama Münchena, a iz građevinskih kolica ispadaju svežnjevi milijuna njemačkih maraka. U velikoj su žurbi da što prije dođu do dućana i za pune tačke maraka kupe dva kilograma krumpira. Jer, ako malo zakasne, za sto milijuna maraka iz svojih tačaka moći će kupiti samo kilogram krumpira. Bilo je to krajem studenog 1923., prije točno 90 godina. Trčanje je bila disciplina kojom se bavila cijela nacija. Tko god je imao novčanicu u ruci žurio je do najbližeg dućana da je se što prije riješi, jer vrijednost novca padala je svake sekunde. Cijene su se udvostručavale svaka tri dana. Bilo je to doba kada je njemačku pogodila najveća inflacija u njezinoj povijesti. Studeni 1923. bio je mjesec kada je njemačka hiperinflacija dostigla rekordnih 29.500 posto! Svakoga dana cijene su rasle čak 21 posto. Na novčanicama su pisali brojevi koje većina nije znala ni pročitati - 10.000.000, 100.000.000, 1.000.000.000., 1.000.000.000.000! U Njemačkoj su tada iz središnje banke izlazile novčanice od deset milijuna, stotinu milijuna, milijardu pa čak i tisuću milijardi (bilijun) maraka. A taj novac nije vrijedio gotovo ništa. Bilo je to vrijeme kada su i milijarderi postajali sirotinja.
Iznjedrila Hitlera
Novac je u Njemačkoj bio izgubio svaku vrijednost i nitko ga više nije htio primati. Plotovi su bili puni ploča s natpisima: Svi popravci u zamjenu za hranu, Mijenjam kauč za dvije vreće luka... Ljudi su novac koristili za potpalu vatre, a djeca su svežnjeve bezvrijednih novčanica koristila za igru kao što klinci danas koriste Lego kocke.Jedna od najgorih gospodarskih pošasti u njemačkoj povijesti, iznjedrila je kasnije Adolfa Hitlera, a posljedice na najjače europsko gospodarstvo ostale su sve do danas. Ne u ekonomskom već u psihološkom smislu. S tadašnjih 29.500 posto inflacija u Njemačkoj pala je na normalnu razinu i već se desetljećima kreće između jedan i tri posto. No, strah od inflacije duboko je ukorijenjen u njemačkoj duši – moglo bi se reći da se prenosi majčinim mlijekom. Stoga i ne čudi što mnogi analitičari upozoravaju da njemačka ekonomska politika pati od “inflaciofobije”.Ekonomisti govore o hiperinflaciji kada je mjesečni rast cijena veći od 50 posto. Američki ekonomist Steve Hanke izbrojao je 56 hiperinflacija u 20. stoljeću. Najveća hiperinflacija u posljednjih stotinu godina zabilježena je u Mađarskoj, od kolovoza 1945. do srpnja 1946., kada je dosegnula nevjerojatnih 42 milijuna milijardi posto (42.000.000.000.000.000)! Drugu najveću inflaciju bilježi Zimbabve, nedavne 2008. godine kada su cijene skočile 80 milijardi posto. Treća najveća inflacija bila je u ostacima tadašnje Jugoslavije (Srbiji i Crnoj Gori) u siječnju 1994. godine (313 milijuna posto). Na četvrtom mjestu je Republika Srpska gdje su cijene istodobno kao i u Srbiji uzletjele 297 milijuna posto. Njemačka sa svojom bolnom hiperinflacijom od 29.500 posto tek je na petom mjestu svjetske ljestvice. Najveća inflacija u Hrvatskoj zabilježena nakon izlaska iz Jugoslavije – 1993. iznosila je 1149 posto. Prije Prvoga svjetskog rata jedan američki dolar vrijedio je 4,2 njemačke marke. Potkraj studenog 1923. jedan američki dolar vrijedio je 4,2 bilijuna maraka (4,2 tisuće milijardi maraka). Na kraju tog razdoblja hiperinflacije i umiruće valute u opticaju je u Njemačkoj bilo 192 trilijuna novčanica.
Bilo ih je više nego što na Mliječnoj stazi ima zvijezda. Zbog čega su tada eksplodirale cijene i buknula hiperinflacija? Postoji li opasnost da se ona opet pojavi u Europi, jer neki upozoravaju na paralelu između 1923. i 2013. godine?I tada su kao i danas mnoge europske zemlje stenjale pod teretom dužničke krize. Njemačko je gospodarstvo iz Drugog svjetskog rata izišlo s dugom od 160 posto BDP-a. To je gotovo isti iznos koliko danas duguje Grčka.Njemačka središnja banka tada je napravila ono što mnogi zagovaraju i danas kao rješenje za dužničku krizu. Tiskala je svježi novac kako bi država mogla plaćati svoje dugove. Također, i tada su svjetska tržišta patila od krize povjerenja, kao posljedica nedavno okončanog rata. Čini se ta tu prestaju sve paralele između 1923. i devedeset godina kasnije. Naime, današnja ekonomsko-politička situacija u svijetu čini se idiličnom, odnosno stabilnom i skladnom u odnosu na razdoblje poslije Prvog svjetskog rata. Tada je bjesnio pravi ekonomski rat među narodima. Nakon primirja 1918. godine, pobjednička alijansa nametnula je Njemačkoj pomorsku blokadu, čime su pobjednici iz rata htjeli naplatiti milijarde maraka ratnih reparacija. To je u njemačkom Reichu izazvalo nestašicu gotovo svih najbitnijih proizvoda, najviše hrane. Da bi ih se dočepali, Nijemci su bili spremni platiti bilo koju cijenu. Vrhunac je bio kada su 1923. francuska i belgijska vojska zauzele Ruhrsku oblast, industrijsko srce tadašnje Njemačke. Vlada u Berlinu pozvala je radnike u ruhrskim rudnicima na pasivan otpor okupatorima. Radnici su poslušali i proizvodnja se ubrzo strmoglavila, ali je vlast u Berlinu i dalje plaćala radnike kao da rade punim kapacitetom. Ubrzo su rashodi bili tisuću puta veći od prihoda i sustav se potpuno urušio. Investitori su počeli povlačiti svoj kapital koji su optimistično uložili jer su očekivali brz oporavak Njemačke uz pomoć velikih sila. Dogodilo se upravo suprotno i jedini spas je bio upregnuti sve tiskarske strojeve u središnjoj banci da svježim novcem pokrpaju sve rupe. Premala proizvodnja i prevelika količina novca dovele su do potpunog kolapsa sustava. Njemačka je hiperinflaciju pobijedila 1924. kada je guverner Hjalmar Schach ponovno uveo zlatni standard i novu valutu Reichsmark koju je vezao uz zlato i devizne rezerve.Njemačka je naučila lekciju iz tog razdoblja, ali čini se štreberski - napamet. Da se ne bi dogodilo da zemlje svoje deficite peglaju pumpanjem novca u sustav, taj je akt pod njemačkim pritiskom stavljen i u krovni dokument EU. U EU-ugovoru stoga je propisano da središnje banke ne smiju svoje deficite izravno financirati tiskanjem novca.
Dužnički amateri
Vjerovanje da veliki javni dug uvijek vodi do hiperinflacije nije opravdan. Najbolji primjeri za to su Amerika koja je iz Drugog svjetskog rata izišla s dugom većim od 100 posto BDP-a, Velika Britanija s dugom većim od 200 posto BDP-a i Japan, koji već dulje vrijeme duguje više od 200 posto gospodarske aktivnosti. U usporedbi s ovim zemljama Grčka, Portugal, Španjolska i Italija pravi su dužnički amateri. Povijest pokazuje da hiperinflacija nastaje jedino u kombinaciji ekonomskih i političkih uzroka. U Njemačkoj 20-ih godina prošlog stoljeća eksplozija inflacije nastala je zbog kombinacije ekonomskih sankcija koje su nametnule sile alijanse i odluke vlade u Berlinu da smanjenom proizvodnjom ugljena otjera Francuze i Belgijance iz Ruhra. U nedavnoj prošlosti vlada u Zimbabveu, koji je ionako imao velike ekonomske probleme, učinila je fatalnu političku pogrešku kada je izvlastila bijele farmere pa je poljoprivreda preko noći doživjela pravi krah, a cijene su skočile u nebo. U SAD-u, Japanu i Velikoj Britaniji unatoč velikom dugu nije padala proizvodnja pa su cijene ostale stabilne.Zbog njemačke fobije od inflacije Europi je sada zaprijetila druga krajnost, deflacija - stanje kada cijene jako padaju, što na kraju dovodi do kraha proizvodnje i gubljenja radnih mjesta.
Njemačka bi možda malo trebala otpustiti kočnicu postavljenu na tiskarskom stroju u Europskoj središnjoj banci u Frankfurtu i poput Amerike kontrolirano ubrizgati infuziju novca u krvotok gospodarstva ugroženih zemalja. Nakon toga bilo bi bolje i Grcima, Talijanima, a vjerojatno i Hrvatima, ali i samim Nijemcima, jer samo oporavljena europska gospodarstva garantiraju Njemačkoj da će moći održati proizvodnju i visoki standard.
