VELIKA INVESTICIJA

Ravno Vrdovo, prvi privatni projekt gradnje hidroelektrane

Peručko jezero
Foto: Tino Jurić/Pixsell
Autor
Marko Biočina
25.12.2014.
u 17:00

Investicija vrijedna 600 milijuna eura iduće bi godine trebala dobiti lokacijsku dozvolu

Plomin, Ombla, Kosinj toponimi su koje već i šira javnost prepoznaje kao lokacije budućih elektroenergetskih investicija u Hrvatskoj. No, za Ravno Vrdovo rijetki su čuli, čak i u stručnoj javnosti. Pa ipak, upravo ta dinarska udolina nedaleko od Hrvaca lokacija je možda i najzanimljivijeg energetskog projekta koji se u Hrvatskoj trenutačno razvija. Radi se o projektu gradnje reverzibilne hidroelektrane vrijednom oko 600 milijuna eura, na čijem čelu stoji Ivica Jakić, poznati energetski konzultant i poduzetnik.

Iako je već više od trideset godina profesionalno vezan uz Švicarsku, a već godinama figurira kao regionalni zastupnik velike švicarske energetske kompanije Alpiq, projekt u Vrdovu njegova je privatna inicijativa koju već, zajedno s nekoliko partnera, nekoliko godina intenzivno razvija. Utoliko, već i samo zbog toga što se radi o privatnom projektu gradnje hidroelektrane, što je apsolutni presedan u Hrvatskoj, projekt RHE Vrdovo je specifičan. No, kako objašnjava Jakić, i ne samo zbog toga.

– Svatko tko razumije velike promjene koje se trenutačno događaju na europskom energetskom tržištu, lako će shvatiti da je ovo trenutačno najvažniji projekt u Hrvatskoj elektroenergetici. Naime, velikom revolucijom u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora trajno se promijenilo okruženje za gradnju konvencionalnih elektrana. Na tržištu, i uz pravila EU, danas je vrlo teško naći računicu za gradnju novih objekata namijenjenih proizvodnji tzv. bazne energije. Europi su potrebne elektrane koje će služiti za balansiranje ponude i potražnje u elektroenergetskom sustavu. Takva vršna energija i dalje se skupo plaća, a poseban deficit takvih kapaciteta postoji u našoj široj regiji. Gradnjom RHE Vrdovo Hrvatska bi dobila vrhunsku balansirajuću elektranu od 550 megavata. Sličnog projekta, sa sličnim performansama u tako visokom stupnju pripreme realizacije u regiji naprosto nema – tvrdi Jakić.

No, koje su to performanse Jakićeva projekta na Cetini? Prvenstveno, bitna je činjenica da se radi o reverzibilnoj hidroelektrani. Klasične, protočne hidroelektrane smještene su na rijekama i njihova proizvodnja potpuno ovisi o trenutačnom toku tih rijeka, bez mogućnosti upravljanja tom proizvodnjom. Akumulacijske hidroelektrane smještene su uz akumulacijska jezera, što daje mogućnost djelomičnog upravljanja proizvodnjom kroz kontrolu toka vode iz jezera. No, potpunu kontrolu nad proizvodnjom daju jedino reverzibilne hidroelektrane – koje funkcioniraju na principu dva spojena akumulacijska jezera smještena na različitim nadmorskim visinama. Osnovni princip njihova rada jest da proizvode energiju puštanjem vode iz višeg u niže jezero u trenucima kad je potražnja za energijom (i njezina cijena visoka), a onda pumpaju vodu ponovno iz nižeg u više jezero kad je potražnja za energijom manja. Na toj razlici količine i cijene proizvedene i potrošene energije ostvaruje se profit.

Dakako, u smislu energetske bilance, takav način rada je nelogičan, s obzirom na to da je potrošnja energije za pumpanje vode uzvodno veća od količine proizvedene kad se pusti nizvodno, a takav deficit upravo je i razlog zašto su se u prošlosti takve elektrane gradile iznimno rijetko, u slučaju potrebe za dugoročnom opcijom zbrinjavanja noćnih viškova energije. Ipak, razvojem obnovljivih izvora energije te su se potrebe znatno povećale. Naime, osnovna odlika rada vjetroelektrana i solarnih elektrana jest stohastičnost. Pojednostavljeno rečeno, one rade samo onda kad i koliko vjetar puše odnosno sunce sja, a standardni dio programa poticaja takvih objekata u Europi, pa i Hrvatskoj, jest da im je garantirano prvenstvo pristupa mreži, što znači da operator ima obvezu prihvatiti koliko god energije proizvedu u bilo kojem trenutku. Kako je osnova elektroenergetskog sustava to da u svakom trenutku potrošnja energije mora biti jednaka proizvodnji, takav nepredvidljiv način rada izaziva velike probleme za operatore sustava, jer im se događa da su u određenim trenucima zbog slabog rada tih “zelenih” elektrana suočeni s nestašicom energije, a u drugom zbog povećane proizvodnje, primjerice noću, s viškovima energije koje negdje moraju zbrinuti. Najjednostavnije rješenje za takve probleme upravo su reverzibilne hidroelektrane, koje funkcioniraju kao goleme baterije i tako uravnotežuju diskrepancije između ponude i potražnje.

Imamo veći postotak teritorija pod zaštitom od ijedne europske države. Srećom, naša lokacija nije pod ekološkom mrežom

Ivica Jakić

U Hrvatskoj, inače, funkcioniraju dvije reverzibilne hidroelektrane – mala RHE Lepenica i velika RHE Velebit, snage 276 megavata, smještena na rijeci Zrmanji nedaleko od Obrovca. Elektrana u Vrdovu trebala bi biti dvostruko jača, a prednost joj je i to što bi kao donji bazen trebala koristiti već postojeće akumulacijsko jezero Peruću. Prema Jakićevim riječima, sličnih elektrana s tako velikim donjim jezerom u regiji nema, a u odnosu na konkurentske hidroenergetske projekte koji se trenutačno razvijaju u Hrvatskoj ima i još jednu prednost – ne nalazi se u području zaštićene ekološke mreže Natura 2000.

– Svi HEP-ovi razvojni projekti u ovom sektoru – Ombla, Senj-Kosinj, objekti na Dravi – nalaze se u ekološki zaštićenim područjima i to znatno otežava njihovu realizaciju. Bojim se da smo u tom segmentu zaštite okoliša ipak malo pretjerali, imamo veći postotak teritorija pod zaštitom od ijedne europske države. Srećom, naša lokacija nije pod ekološkom mrežom, projekt je uvršten i u prostorne planove, a podržava ga i lokalna zajednica – objašnjava Jakić.

Inače, na razvoju projektne dokumentacije angažirani su domaći stručnjaci iz Elektroprojekta, Projektnog biroa Split i tvrtke Energocontrol, a Jakić očekuje kako bi sredinom sljedeće godine mogli imati i lokacijsku dozvolu. S tim papirom u ruci, tražit će partnere koji su spremni investirati u projekt. HEP, kao prirodni partner, zasad – barem službeno – ne pokazuje naročiti interes za projekt, možda i zato što u svojim dugoročnim planovima razmatra gradnju dviju vlastitih reverzibilnih hidroelektrana – RHE Korita snage 660 megavata nešto nizvodnije od Perućkog jezera na Cetini, te unaprijeđenje postojeće HE Vinodol u crpni objekt gradnjom gornjeg bazena. Ipak, ako HEP i ne bude zainteresiran, očekuje da će naći partnere. Ulaganja u hidroenergetske objekte, s obzirom na njihovu nisku proizvodnu cijenu i dugi životni vijek u načelu su zanimljiva velikim institucionalnim investitorima, poput mirovinskih fondova.

Osnovna računica Jakića i njegovih suradnika predviđa da će projekt imati godišnju stopu profitabilnosti od 7,9 posto, te da će se povrat ulaganja ostvariti nakon 13 godina. Projekti gradnje hidroelektrana u načelu su konzervativni projekti u kojima se koriste već renomirana tehnička i tehnološka rješenja, no svaki projekt, pa tako i ovaj, obuhvaća i određene rizike. Primjerice, s obzirom na krašku geologiju, veliki rizik kod gradnje akumulacijskih jezera je procjeđivanje odnosno curenje vode u podzemlje. Primjer toga je akumulacijsko Buško jezero ili Buško blato smješteno u susjednoj BiH iz kojeg se napaja HEP-ova hidroelektrana Orlovac, a čija je iskoristivost, unatoč golemoj površini, vrlo ograničena upravo zbog nekontroliranog odljeva vode. Ipak, Jakić tvrdi da moderne tehnologije imaju kvalitetna rješenja za takve probleme, a da bi RHE Vrdovo u konačnici trebala rezultirati optimizacijom rada i povećanjem proizvodnje HEP-ovih elektrana smještenih nizvodnije na Cetini – Orlova, Đale i Zakučac. No, krene li u realizaciju projekt na Vrdovu, trebala bi to biti tek prva faza energetskog investicijskog programa koji pripremaju Jakić i njegovi suradnici. Druga faza trebala bi se realizirati gradnjom plinske kombinirane termoelektrane na lokaciji uz samo Perućko jezero. Iako konvencionalna logika nalaže da se plinske elektrane u načelu grade u gradskim središtima ili uz veće industrijske komplekse, gdje imaju mogućnost plasmana toplinske energije koju također proizvode. Ipak, prema ideji koju razrađuje zagrebački Elektroprojekt, elektrana snage 425 megavata svoju bi toplinu koristila za zagrijavanje velikih staklenika koji bi se gradili u Hrvatačkom polju.

– Naš magistralni plinovod u Dalmaciji zbog slabe potrošnje i spore plinofikacije je prazan, a uskoro se planira i realizacija jadransko-jonskog plinovoda. Da bi sve to funkcioniralo, u Dalmaciji je potreban jedan veliki potrošač plina, a takvog u industriji nema niti će biti. Dakle, jedna takva elektrana ispunila bi tu ulogu, a s druge strane temeljem svoje tehnološke fleksibilnosti rada služila za balansiranje rada hrvatskih vjetroelektrana kojih je većina smještena u Zadarskoj, Šibensko-kninskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Gradnjom te elektrane, uz RHE Vrdovo i postojeće objekte u južnoj Hrvatskoj, bila bi stvorena jaka i fleksibilna proizvodna baza čiji bi puni potencijal bio realiziran podmorskim spajanjem s talijanskim elektroenergetskim sustavom – tvrdi Jakić. Ideja postavljanja podmorskog elektroenergetskog kabela kojim bi se omogućili dvosmjerni transferi električne energije preko Jadrana nije nova.

Tijekom posljednjih dvadeset godina taj se kabel planirao na više lokacija, najozbiljnije u Crnoj Gori, no planiranu je rutu stopirala Hrvatska jer je prolazila kroz hrvatski dio epikontinentalnog pojasa na kojem je Hrvatska planirala istraživati naftu. Prema Jakićevu konceptu, podmorska trasa išla bi od Marine kod Trogira do mjesta Villanova u blizini Pescare, dok bi kabel u Hrvatskoj kretao od velike trafostanice Konjsko iznad Splita. Na taj način, energija proizvedena na području Dalmacije mogla bi biti najbržim mogućim putem transferirana i na talijansko tržište. RHE Vrdovo, utoliko, moglo bi biti prvi korak u pretvorbi Dalmacije u značajno mediteransko elektroenergetsko središte.

Komentara 2

K2
kritičar_2
20:41 25.12.2014.

Podržavam ovu inicijativu i predlažem HEP-u učešće u investiciji sa 51%,ili najmanje 26% udjela.

BU
BubyZG
18:29 29.12.2014.

Ovakve elektrane se sve više grade u Europi zbog potrebe da se iskoriste viškovi struje iz obnovljivih izvora energije ( OIE ) kojima se po ugovoru MORA otkupljivati energija trebala ona ikome ili nikome. Kako su velike termoelektrane ( Krško ili Plomin npr. ) temeljne elektrane i rade uvijek konstantnom snagom ( regulacija je tehničko-elenomski gotovo nemoguća ), viškove je nužno negdje iskoristiti. Pohranjivanje energije u tzv. reverzibilnim HE je poznata činjenica ( u RH je u pogonu već dugi niz godina RHE Velebit, prije poznata pod nazivom Obrovac ), ali je pitanje tko će to isfinancirati ? Zašto to ne bi platili oni koji su do takvog disbalansa potrošnje i proizvodnje doveli, a to su upravo vrlo nestabilne i nepredvidljive vjetroleketrane. I još k tome dobivaju i subvencioniranu cijenu proizvedenog kilovatsata, čiju cijenu plaćaju svi potrošači u RH !!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije