Dear Prvi Vice President Vlade RH, gospodine Čačiću,
primijetivši Vašu sklonost prema ravnopravnom korištenju poslovica na hrvatskom i engleskom jeziku dok se obraćate naciji, pokušat ću se približiti ovim riječima Vašem, mnogi bi rekli, cold heart, kako biste me, ako ovo ikada budete čitali, lakše razumjeli. Ne brinite se, nisam od onih koji imaju problema s jezikom zato što je živo tkivo i u koji, u ovoj eri globalizacije, neprestano ulaze strane words, nekako mi se čini da je najvažnije od svega ipak razumjeti se.
Također, svjesna sam kako izražavanje u formi pisma meni osobno i nije najpametnije rješenje iako je najiskrenije, svašta od toga na kraju ispadne, pričat ću Vam jednom kad budete imali više vremena, ne biste vjerovali što ljudi iz pravilnog hrvatskog jezika mogu izvući. So, da Vam ne oduzimam to dragocjeno vrijeme, rujan se opasno približava, a znate i sami što ste rekli da će se dogoditi ako rujan bude onakav kakav će vjerojatno i biti, pokušat ću Vam u few lines predočiti što me muči.
Za urin pet fucking kuna’s
Priznajem, nisam kvalitetan sugovornik za Vaš resor, još do prije nekoliko godina mučilo me je pitanje, pa zašto već, kad zemlja uđe u krizu, naprosto ta neka državna tiskara ne otisne još novca, pa onda bude više za sve, znam, complete idiot, ali pokušajte prihvatiti da je nekim ljudima razvijenija desna strana mozga, umjetnička, apstraktna, intuitivna.
Pored toga, ono čime se bavim, a to se službeno zove samostalni umjetnik, ne dopušta pravo minusa na računu, podizanje kredita i ostale suvremene financijske malverzacije, tek osnovnu zdravstvenu zaštitu. Jeste li znali da kod takve i za laboratorijski pregled urina plaćate pet kuna, pet fucking kuna’s? Ali, barem si ne moram razbijati glavu prelijevanjem iz šupljeg u prazno, čekanja da kredit sjedne na račun, mogu sve to vrijeme provesti baveći se umjetnošću, nešto kao u onoj story tale Cvrčak i mrav, mogu pjevati, ljeti, zimi i imam koliko imam.
Iz ovoga je jasno da nemam ama baš nikakav plan za izvlačenje Hrvatske iz krize, za prestanak gomilanja vanjskog duga, za poticanje malih i velikih poduzetnika, za zaustavljanje nelikvidnosti (ne mogu vjerovati da o ovom pričamo), ništa, ama baš ništa gdje bismo se Vi i ja mogli naći i iole se sporazumjeti.
Ali, ja Vas imam priliku vidjeti gotovo svaki dan, i pošto su mi moždane cells tek počele propadati, tu i tamo zapamtim što kažete, a to moje memories seže nekad tako daleko, čak i nekoliko mjeseci unatrag od dana današnjeg. Međutim, ne bih sad ni o tome, nešto me više inspiriraju Vaše izjave na engleskom jeziku, a koje nisu upućene u jeku spasonosne turističke sezone našim dragim gostima, nego nama, Vašim građanima, takoreći poslodavcima.
“Shit happens”, rekli ste jednom prilikom. Znam, ugaziš u shit, to se valjda zato kaže, i teško se toga poslije riješiti, trljao o travu, brisao maramicom, prati te taj neugodan miris posvuda, ali nikako mi nije jasno na što ste točno mislili kada ste onako samouvjereno upotrijebili taj izraz u slučaju smjene Mrs. Kalambura, dan nakon njezina imenovanja kad se saznalo da je protiv dotične podignuta optužnica. Tko je zapravo shit, i što se zapravo happens?
Ovo ne pitam zlonamjerno, nemojte se uzrujati, znam da lako planete, samo me jednostavno zanima. Nemam saznanja da li se Mrs. Kalambura uvrijedila, da li je pomislila da se subjekt u rečenici odnosi na nju, ali Vaša izjava nehotice implicira nešto vrlo ugly, mada, pošto je to bila prva stranjska poslovica u nizu, kod onih s jačom želučanom kiselinom, mogla je još i proći kao bizarno-neukusno-simpatična. A onda je došao free lunch, točnije, da Vas citiram: “There is no free lunch.” Objasnili ste to i na hrvatskom, da bi Vas, osim internet-mlađarije, shvatili i ovi koji su možda za obavezan jezik učili Russian.
Sve besplatno je sumnjivo, a kao što znamo, to sumnjivo se odnosilo na besplatnu studiju o utjecaju HE Ombla na okoliš, studiju koja se negativno očitovala o pokretanju jednog od Vaših Godzilla investicijskih projekata, a za koju ste Vi zaključili da je sumnjiva samo zato što je besplatna.
Badava popravljanje imidža
Prije bih odmah pljunula na takvu izjavu podastirući Vam niz patetičnih klišeja utemeljenih i neutemeljenih, o tome kako su najbolje stvari u životu besplatne, iz vlastitog i tuđeg iskustva. Ali ne. Više ne mislim tako. I Vi ste taj koji je pridonio tom dramatičnom preokretu u mom život.
Dok sam tako neko vrijeme pratila novinske članke o Vašem liku i djelu ne očekujući da ćete baš Vi potaknuti ključne promjene u mom načinu razmišljanja, nabasala sam na intervju simpatične gospođe Ankice Mamić pod naslovom: “Ova žena popravlja Čačićev imidž, a to joj ne plaćaju ni Vlada ni HNS”, zatim sam grozničavo pročešljavala tekst kako bih napokon shvatila “Who pays?!” i nakon što se u panici desnoj pridružila i lijeva polovica mozga, došla sam do zaključka – nitko. Nobody. A onda, nakon tog sumanutog brainstorminga i intelektualnog znoja koji me oblio (znate da je to najsmrdljiviji znoj) sve mi se posložilo. I can see clearly now, što bi rekla pjesma. Pa dotična gospođa Mamić Vama radi PR, i to potpuno besplatno.
Ne znam, nisam dovoljno upućena, ali da li Vas je itko upozorio da njoj nije uplaćena niti jedna jedina kuna što Vas sve ovo vrijeme savjetuje kako da gradite Vašu picture u javnosti, kako da se obraćate naciji, kako da slažete Vaše vrijedne misli u nama ohrabrujuće rečenice, ukratko, za Vaš cjelokupan nastup koji nije nimalo lagan, moglo bi se reći da je turbo free lunch.
A da je više nego sumnjivo to što gospođa savjetnica radi, zorno se pokazuje na primjeru još jednog njezina nesretnog klijenta, štoviše rođenog rođaka Zdravka Mamića za kojeg, ako je vjerovati našoj tradiciji i običajima, također radi besplatno. Slažem se, suvišno je i povlačiti ikakvu paralelu između Mr. Zdravka Mamića koji je na čelu jedne neprofitne skoro pa humanitarne organizacije građana Dinamo, i Vas, respected Prvog Potpredsjednika Vlade, samo neki nedobronamjeran besposličar (a Vi ćete smanjiti i broj takvih) mogao bi reći da u Vašem i njegovom nastupu postoji neka neodoljiva sličnost.
Oprostite ako sam Vas još i ja preopteretila ovim zapažanjima, samo da se zahvalim na uvidu koji ste mi podarili i ljubazno Vas upozorim da se oko Vas motaju ovi sa free lunchom, rade za Vas besplatno i vrlo, vrlo sumnjivo. Suspicious mind, rekao bi King.
