Kad su engleski stručnjaci obilazili hrvatsku ustanovu u kojoj su smještene osobe s intelektualnim teškoćama, zgranuli su se vidjevši da su pojedini od njih vezani za kolica. Domaće osoblje je pitalo kakve su preporuke i praksa u Britaniji kad je riječ o osobama koje nemaju nikakvu ravnotežu već im tijelo iz sjedaćeg položaja pada poput čunja, direktno na glavu, o stajaćem da ne govorimo, i kojima terapije nisu dale učinka. Odgovoreno im je da nisu došli davati savjete nego snimiti stanje. Činjenica da neki od štićenika s najtežim oblicima mentalne retardacije nemaju vlastiti ormar, također je zabilježena kao veliki minus. Međutim, ormar nemaju oni koji nisu svjesni ni odjeće na sebi, a ne mogu se sami ni odjenuti. Nemaju ga ni oni koji gutaju predmete, pa i maramice i čarape.
Deinstitucionalizacija ovog oblika skrbi u drugim se zemljama provodi desetljećima, postupno, pa opet ima velikih promašaja. Poput raspuštanja lanca privatnih domova za osobe s posebnim potrebama, nakon što su u aktualnoj recesiji smanjene državne dotacije. Zbog svega, u Hrvatskoj ga treba vrlo stručno i pažljivo provoditi. A jesu li se planovi države s Centrom Stančić promijenili ili je sve stvar prezentacije? Jer, nakon jučerašnjeg sastanka s ministricom Opačić, osoblje Centra i roditelji bili su (oprezno) zadovoljni. Rečeno im je da se Stančić neće zatvoriti, i da će stručnjaci procjenjivati kakva skrb kojem štićeniku treba. Prethodno je pak ministričin zamjenik govorio o iseljenju svih do 2015. godine, a svojedobno je izrečeno i da se golemi teren može “i profitabilnije iskoristiti”.
Imaju li ti ljudi srca ili im je profit jedini bog?