Nakon što se mnoštvo koje mora paziti na svaku kunu, privučeno
vijestima o pojeftinjenju osnovnog, iz dućana vrati kući, mogu otvoriti
televiziju i gledati emisije o kuhanju. Usporede li to što gledaju, što
se tu jede i koliko to košta, s onim što su kupili i što od toga mogu
prirediti, umorni nakon tiskanja po dućanima da bi uštedjeli možda
pet-šest kuna, mogu se ili jediti ili zdvajati. Danas su hrvatska
realnost tragači za jeftinijim kruhom i sve brojnije televizijske
emisije o kulinarskim đakonijama i pomodnom kuhanju.
Činjenica da siromašniji dio društva prevrće po policama trgovina da bi
uštedio neku crkavicu, a krezovski dio istog društva kupuje jahte
vrijedne nekoliko milijuna eura, i nije samo hrvatska osobitost. Kao ni
to da siromašniji ne znaju što bi jeli jer nemaju, a bogati ne znaju
što bi jeli jer ne znaju što bi odabrali. Nisu hrvatska posebnost
sigurno ni tri televizijske emisije o kuhanju ali to hrvatsko
stanje ne čini manje iritantnim. Televizija je već sama po sebi
nerealna realnost. Gledaju li se naše televizije, i Hrvatska postaje
irealna.
Realni je život zasjenjen zabavnom opsjenom. Zvijezde plešu, potom
pjevaju, množe se celebrityji, svađe svima znanih, a ničim za to
zaslužnih postaju važnim vijestima, polusvijet se na televiziji tretira
kao društvena elita, dok društvena elita na ekranima ima nekadašnju
minutažu polusvijeta. Mediji stvaraju paralelnu realnost. Televizije
pogotovo. I pogotovo u zemlji poput Hrvatske u kojoj se nikada nije
osobito čitalo, gdje je televizija postala "masovnom glavom".
Kod neuka svijeta zapravo i ne postoji razlika između televizije i
zbilje. Njemu je televizija istoznačnica za realnost. "Bilo je na
televiziji!", postaje nepobitnim kriterijem realnosti. Ako je
televizijska prividnost ljepša, zabavnija i privlačnija, izgledi su da
će i realna realnost biti, ako ne ljepšom, a onda podnošljivijom. Kada
se zbroji koliko je na ekranima kojekakvih zabavnih emisija, sporta,
različitih priloga o tzv. visokom društvu, emisija o kulinarstvu i inim
budalaštinama dokonih, onda kao i da nema realnosti koja se živi.
A u njoj se baš i ne pjeva, a još manje kuhaju "različite delicije",
kako tim prenemaganjima tepaju po medijima. Hrvatska je realnost sve
samo ne pjesma i televizija. Kao što postoje ljudi kojima nešto znači
nekoliko kuna pojeftinjenja i bogatuni kojima ni milijuni ne znače
ništa, tako postoje i dvije Hrvatske: zbiljska i prividna, medijski
posredovana.
Ne treba biti Krleža pa da se vidi da se njegova arhetipska opreka
između socijalno, pa i politički dvije Hrvatske, između grofovske i
kmetske Hrvatske, nije promijenila, da je njezina bit ostala ista. U
međuvremenu se u Hrvatskoj samo pojavila televizija.
U POVODU
