Kao što se često najavljivalo, ali u naivnoj hrvatskoj vjeri, ne baš i
očekivalo, tužiteljstvo Haaškog suda i tužiteljica Carla Del Ponte ipak
su potvrdili da ima još Hrvata u optužnicama. Pred tužiteljicom i pred
haaškim sucima bi se morala pojaviti gotovo sva ratna najviša hrvatska
vlast.
I politička, i vojna i policijska. Gotovo svi koji su bili na vlasti
kada se oslobađalo Hrvatsku. Kao što se moglo i predmnijevati haaška je
tužiteljica sheweningenske sobe predvidjela za ratnog ministra obrane,
Gojka Šuška, za dvojicu načelnika Glavnog stožera, Janka Bobetka i
Zvonimira Červenka, te za hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Uz već ondje pristigle i privedene hrvatske generale sada se u
donedavno tajnom dodatku optužnice za zločinački pothvat" kao njegovi
sudionici kako se sljedom već viđene haške pravno-političke
logike moglo i pretpostaviti imenuju i vojni zapovjednici,
generali Mate Laušić, Miljenko Crnjac i Markica Rebić, te tadašnji
ministri policije, odnosno obnove i razvitka, Ivan Jarnjak i Jure Radić.
Da njihov odlazak s ovoga svijeta nije bio brži od nauma njihove
tužiteljice, dr. Tuđman, Šušak i dvojica njihovih glavnih vojnih
zapovjednika možda bi iza nizozemskih zatvorskih zidova sreli i
Slobodana Miloševića, te njegov alter ego, dr. Vojislava Šešelja, i
epigona mu Milu Martića. To bi valjda bilo prvi put u povijesti da se
zjedno nađu zatvoreni začetnici rata i oni koji su se branili od
začetnika agresije.
Da su utemeljitelji Haaškog suda svojedobno na kosovskom Gazimestanu u
Miloševiću, koji je zaluđenoj masi obećavao da ni oružane bitke nisu
isključene", prepoznali što on zapravo jest, mogli su mu već tada
zaprijetiti i dati po gubici. Ali pustili su ga. Kada je na beogradskom
Ušću uzvikivao Ne čujem dobro!", ni tada nisu slušali što viče, ili su
pak čepili uši. Pustili su i da njegovi pomahnitali pristaše sruše
Vukovar, da razore Hrvatsku, a potom i Bosnu, dok su oni s njim dokono
ispijali viski. Na koncu su ga kao uvaženog doveli i u Dayton. Kada im
više nije trebao dopremili su ga u Haag.
Da je Milošević preživio, a Tuđman poživio, danas bi se, kako se iz
dodatka tajne optužnice sada i vidi, našli pod istim krovom. Pod isti
krov s Miloševićem Tuđmana bi dovela unitaristička budalaština o
dogovorenom ratu", nikada dokazana priča da je s Miloševićem u
Karađorđevu dijelio Bosnu".
S Tuđmanom, Bobetkom i Červenkom pred Haaškim sudom, s Radićem i
Jarnjakom, te s već tamo dospjelim hrvatskim generalima (Ante Gotovina,
Mladen Markač, Ivan Čermak, Rahim Ademi i Slobodan Praljak), kojima bi
se pridružili Crnjac, Laušić i Rebić, u Haagu bi se našla gotovo
cjelokupna vlast ratne Hrvatske.
Ali čak i unatoč takvoj činjenici, u Hrvatskoj ima dovoljno
dragovoljnih odvjetnika Haaga, koji će jednako ustrajno uvjeravati da
se u Haagu ne sudi Hrvatskoj"! Kako joj se ne sudi ako se njezino
najviše političko i vojno vodstvo optužuje za zločinački pothvat", a
njega tretira kao strateški državni projekt?
Objavljivanjem tajne Carline liste" i definitivno je vidljivo
izjednačavanje krivnje za rat. Hrvatska tim izjednačavanjem postaje
jednako kriva kao i oni koji su je napali! Moćni koji su nekoć mogli
zaustaviti Miloševića izjednačavanjem krivnje žele amnestirati svoju
tadašnju ravnodušnost i nečinjenje.
I danas jednako optužena Hrvatska, mogla je ništa ne činiti pa ne
uznemiravati te moćne. Mogla je izbjeći dogovoreni rat" pristajanjem na
miloševićevsku Jugoslaviju ili pak dozvoliti da je se odreže po
šešeljevskoj liniji Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag. Tada bi
miloševićevci, arkanovci, martićevci i šešeljevci bili zadovoljni,
svjetski moćnici opušteni, a Hrvatska prepuštena.
