S povratkom Ive Sanadera iz Amerike počela je osebujna hrvatska politička sapunica. Drama i tragedija koja je u njegovu HDZ-u i među njegovim nestranačkim političkim obožavateljima nastala nakon što je zagonetno otišao ubrzo se pretvorila u lakši žanr, najčešće u farsu, pa i u komediju.
Bilo je tragikomično gledati njegove dojučerašnje podanike, skutonoše, štitonoše i posilne kako se prse i odriču dojučerašnjega gazde i natječu tko će ga više javno pokuditi. Sa Sanaderovim povratkom u Sabor nastavlja se započeta politička sapunjara. Kako su glavni glumci na probama pokazali izuzetan elan i „nabrijanost“ za nastavak „priče o Ivi“, politička bi se sapunica mogla otegnuti dulje od Šeherezade.
Stranački revniji hadezeovci bivšemu šefu kane u Saboru prirediti „topli doček“. Pogotovo krene li nešto petljati i palamuditi s esdepeovcima oko potkopavanja i mogućeg rušenja sadašnje vlasti. Stranački odani najavljuju da vlast i premijerku kane braniti kao revni pretorijanci. Vjerojatno odlučno kao i Sanadera dok je imao vlast i moć. Dok je bio moćan i bio u prvome planu, dok bi ga zumirale kamere, obično bi mu se svi odani tiskali u pozadinu, u drugi kadar, da se i njih vidi uza nj. S obveznim osmijehom broj tri, svi bi bili razdragani i ostavljali dojam velike sretne obitelji. Od stranačkih „starosta“, hadezeovskih prvoboraca – Luke Bebića, Andrije Hebranga, Ivana Jarnjaka, pa i Vladimira Šeksa – do stranačkih pitomaca poput Gordana Jandrokovića.
U tome je drugom planu obvezno mjesto imala i današnja premijerka Jadranka Kosor. Svi oni, i ini, ustreba li, uskoro će biti kontraplan Sanaderu. Sada bi mnogi valjda najradije retuširali fotografije na kojima mu se umilno osmjehuju. Nikada se s njim više ne kane slikati – zajednički mu poručujući da se može slikat’.
Svi koji su godinama šutjeli i u Sanadera „gledali ko u boga“ osmjelili su se kada su mu se „živci pomiješali“ i kada je naprasno kidnuo. Ustobočio se i politički vječni Vladimir Šeks javno se jadajući da ga je Sanader ponižavao. Sanaderu za sve što im je činio, što su, dok je on gazdovao, morali šutjeti, u Saboru, ustreba li, vjerojatno spremaju odmazdu. Dok je bio moćnik, nitko bolji od njega, sada pak nitko gori od njega. Dok je netko moćan, tada mu se klanjaš, kada više nema moći, onda ga ganjaš.
To je gotovo univerzalni i vječni obrazac ponašanja unutar „magnetskoga polja“ moći. Najzadrtije je to ponašanje trenirano u partijama „ljudi posebnoga kova“. Onoga tko bi iz nekoga razloga otpao, izišao ili bio izbačen iz politički posvećenoga kruga, tko bi „izdao zajedničku stvar“, javno bi se odreklo i poreklo, bio bi javno prezren, okrivljen za sve. Od despotske vladavine do krivnje za nerodnu godinu.
Ako je Ivo Sanader više vladao kao komunistički samodržac nego kao zapadni demokrat, i njegovi su se politički pobočnici više ponašali kao „partijski drugovi“. Dok je vladao, nisu se usudili ni mrdnuti bez njegova miga, a nakon njegova odlaska s vlasti počeli su ga se odricati kao stranačkoga zloduha. Pa i oni „iz glave rođeni“, stranačka sitnež, jadeki koje je on politički izmislio.
Stara partijska paradigma tako funkcionira. Kada se nekadašnja apsolutna vlast pretvori u ništa, ona i dalje straši kao fantom. Da je drugačije, zar bi se HDZ-ovi scenografi toliko bavili gdje će glavni negativac političke sapunice u Saboru sjediti? Posjevši Sanadera u „magareću klupu“ nepoznati režiser otužne postkomunističke sapunice valjda namjerava glavnoga glumca pretvoriti u epizodista ili pak u glavnoga pokvarenjaka i gangstera. Postane li sporednim likom, režiser se vjerojatno uzda da će Sanader biti brzo zaboravljen. Uspije li ga pretvoriti u glavnoga negativca, najvjerojatnije će ga u odsudnoj epizodi sapunice smjestiti u zatvor.
Ovo i Tomićev tekst o Jandrokoviću trebala bi biti obavezna lektira. :-)