Sastanak predsjednika Tomislava Karamarka s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel na predizbornom skupu CDU-a u Russelsheimu nema historijsku težinu, ali ima u njemu simbolike te je za HDZ došao u pravo vrijeme. Dok se premijer Milanović sve beznadnije koprca u živom pijesku svoje samovolje, taj susret kao da simbolizira bitno drukčiji odnos nove, HDZ-ove vlasti, koja je na vidiku, prema Europskoj uniji. Sjetimo se, Angela Merkel, najmoćnija politička osoba u Europi, najvjerojatnije zbog Milanovića, odbila je doći na proslavu ulaska Hrvatske u EU, a sada, kada se Milanović sukobio s vrhom EU te sa svakim u Hrvatskoj osim s poslušnicima u svojoj stranci, Karamarko u susretu s kancelarkom, premda se radi o njezinu predizbornom skupu, u pravi trenutak promovira i sebe, i HDZ i drukčiju Hrvatsku.
No od te su simbolične pojedinosti važniji neki stvarni pokazatelji. U anketama koje nikad u povijesti samostalne Hrvatske toj stranci nisu bile sklone potpora HDZ-u raste. Stalo je, bar privremeno, medijsko fabriciranje sukoba u najjačoj oporbenoj stranci, a i ekstremniji lijevi komentatori, koje je donedavna od mogućeg povratka HDZ-a na vlast “hvatala jeza”, njegov uspon doživljavaju kao normalan. Do prije mjesec, dva u takvih je komentatora bio nezamisliv naslov kakav danas čitamo – “Karamarko se ima pravo smijati”. Netko je napisao da je za neku zemlju veća nesreća loša oporba nego loša vlast, pa je izmicanje HDZ-a Sanaderovu i Kosoričinu naslijeđu za Hrvatsku bilo i te kako važno, što se osobito vidi sada kada je očita ne samo nesposobnost Kukuriku koalicije nego i njezino ustrajno i sustavno rušenje ugleda Hrvatske. Ono je samo po sebi tragično, ali je još tragičnije kad se zna da bez povjerenja u državu, njezinu vlast i zakone nema ulaganja. Kao što je, kako reče jedan analitičar, “uveo princip radikalne privatizacije funkcija vlasti” koje je povjerio rodbini, svojti, kumovima, prijateljima..., Zoran Milanović je radikalno privatizirao cijelu državu, što je na svoj način bio učinio i Ivo Sanader. Njemu su nevažna ulaganja, gospodarstvo, zapošljavanje... Ćirilica u Vukovaru, lex Perković i sukobi s Bruxellesom teren su na kojem on najbolje igra, na kojemu njegova samovolja trijumfira. S takvim premijerom zemlja postaje zapuštena, jer ništa drugo nije važno. I pad BDP-a, i porast nezaposlenosti, i sve veće siromaštvo, i sve veće iseljavanje iz ekonomskih razloga..., sve to pada u sjenu ideološkog terora predsjednika Vlade. Svako protivljenje tom teroru samo ga povećava, a tako se povećava i potreba i želja za izlazom zemlje iz nepodnošljiva stanja.
Je li taj izlaz HDZ? Činjenica da nema tko drugi biti zahtijeva od Karamarka iznimnu vještinu i odgovornost. HDZ u prvom redu treba biti uvjerljiv u zamislima o gospodarstvu. A te zamisli nužno znače novi odnos državne vlasti prema bankama, prema Hrvatskoj narodnoj banci, prema raspojasanom uvozu i sputanom izvozu, prema poljoprivredi i drugim proizvodnjama za koje imamo prirodne i tehničke uvjete...
Bez hrabrih i konkretnih programa, makar izazvali i teške konflikte s interesnim skupinama, Hrvatska će ostati kolonija, potrošač europskog otpada, konobarski servis europskih stražnjica i opskrbni centar razvijenih zemalja za radnički i stručni kadar. I zapravo bi se ponovio Milanović – ako su njemu za Hrvatsku presudna ideologija, to jest Udba i ćirilica, HDZ-u se ne bi smjelo dogoditi da mu jedini argumenti ostanu ideologizirano domoljublje, ideologizirani Domovinski rat, ideologizirane uspomene na Tuđmana, ideologizirana borba protiv komunističkog naslijeđa... Dakle – srušiti Milanovića, ali ga ne ponavljati. No da će HDZ prije nego što na izborima dobije priliku pobijediti još morati podnijeti teška udbaška podmetanja iz SDP-a pokazuju riječi iz Milanovićeva odgovora na jedno prekjučerašnje pitanje zastupnika HDZ-a: “Nego, gdje vam je predsjednik stranke? Lobira za sankcije?” Ali teško se može konkurirati glavnom lobistu za sankcije – Milanoviću.
