Jadranko Prlić, Bruno Stojić, generali Milivoj Petković i Slobodan Praljak, Valentin Ćorić i Berislav Pušić ostali su sami. Sami sa sobom u četiri zida u Scheveningenu. I tako je bilo posljednjih devet godina. Ne treba imati iluzije, a to se potvrdilo na svim dosadašnjim procesima, ovakva presuda Herceg Bosni, odnosno Hrvatima u BiH i Hrvatskoj je mogla biti očekivana. Zašto? Pa zato što je hrvatska politika u BiH šutjela i nije činila ništa, a sve to jer je stalno stiješnjena između stalnih optužbi i dovedena u poziciju da mora dokazivati kako nije u pitanju replika crnokošuljaške matrice iz II. svjetskog rata ili pak novovjekovnih monstruma koji mrze sve što nema križ ili ne miriše ‘hrvatsko’. Službeni Zagreb još je gori. Slušao sam desecima puta kako su mi odvjetnici Prlića, Praljka..., nabrajali kako im dokumente iz arhiva nisu davali besplatno, nego su čak i kopiranje naplaćivali.
I tko je onda mogao očekivati da će, osim djelomično suca Antonettija, netko razumjeti što je bila Herceg Bosna, kakvu je politiku provodila, što je ona značila za obranu Hrvata. Nitko! Nije potrošena niti jedna marka proračunskog novca da bi se obranila istina o borbi jednoga naroda i pravu na njegovu samobitnost. Pa u haaškoj sudnici u jednome trenutku suđenja od tužitelja Kennetha Scotta, inače Amerikanca, moglo se čuti da “oni (političari) i danas rade na stvaranju trećeg entiteta”. To je dakle, u biti cijeli problem zašto optužnica i presuda Herceg Bosni, zašto se službeni Zagreb distancirao od svojih sunarodnjaka iz BiH koji im donose milijune na osnovi trgovinske razmjene, ili pak hrvatska politika koja se i jučer tek stidljivo oglasi?! Najvažniji dio optužnice, ali i izrečene presude je udruženi zločinački pothvat, a u biti to je Herceg Bosna, odnosno Hrvati u BiH. No, zanimljivo je da se vremenski poklopila s vremenom pregovora od Vance-Owenovog plana o podjeli BiH u deset regija, ili Owen-Stoltenbergovog plana i brojnih drugih poput prijedloga lorda Carringtona. Sve te dokumente odreda jedino su prihvatili Hrvati i tražili su da se provedu u djelo, čak i u ratu. Srbi i Bošnjaci su odbijali, kako kada, većinu planova. No, hrvatska strana je dobila najviše po prstima s posebno teškim zločinačkim pothvatom. Budući je tako ekstenzivno razvučena odgovornost, jučer je presuđeno svim bivšim pripadnicima HVO-a, svim dužnosnicima, svim uglednicima, pa čak i svećenicima koji su dijelili krunice vojnicima koji su išli na prve linije, pa čak i kuharice koje su hranile taj “zločinački pothvat”. To je rukopis Carle del Ponte na koji je nasjelo i Sudsko vijeće Haaškog suda po kojemu je trebalo nivelirati optužbe, Hrvate i Srbe izjednačiti u krivnji u ratu u BiH, a Hrvatsku gurnuti u novu izolaciju, a Hrvatima u BiH staviti novu stigmu ustaštva koje su nosili naši očevi desetljećima. Istina je međutim posve drukčija i danas nema Herceg Bosne iako je ta ideja i danas legitimna kao izraz slobode Hrvata i jednake pozicije prema druga dva naroda. A ta istina nije došla na svjetlo dana upravo stoga što su se u svojevrstan udruženi zločinački pothvat svojim nečinjenjem, distanciranjem i ignoriranjem, a katkada kao u slučaju Stjepana Mesića, Josipa Manolića svojom veleizdajničkom političkom udružili svi dužnosnici Hrvata u Hrvatskoj i u BiH koji su Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića ostavili na cjedilu. Ustvari, nisu samo njih, nego cijeli hrvatski narod.
Tijekom protekloga rata događale su se grozne stvari i brojni Bošnjaci su proživjeli teške patnje, zločine, žrtvu. Popravni ispit tek predstoji. Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije i dakako da joj neće odgovarati da je se promatra kao agresora ili pak nekoga tko je komadao dio teritorija druge države. Hrvatska politika u BiH i sve snage i potencijali moraju pokazati da su dorasli trenutku, jer će ako se ne suprotstave i pogrbe kralježnicu, od Hrvata u BiH tražiti novi “ustupci” na štetu njihove ravnopravnosti. Najteža je pak od svega činjenica da danas nema Herceg Bosne ili entiteta koji se tako zove, a njemu je ipak presuđeno. Odnosno Hrvatima u BiH!
