Čuveni Kafkin “Proces” počinje riječima “Netko mora da je oklevetao Josefa K.”. Čini se da je rečenica “Netko mora da je krivo informirao ministra Linića” dobar uvod u opis današnje hrvatske kafkijanske zbilje.
Ministar, a ni oni koji su ga informirali, očito nisu čitali što je Hrvatska narodna banka objavila o prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Vjerojatno su čitali samo prve informacije u novinama koje su istaknule da bi, prihvati li se prijedlog, to značilo 760 milijuna kuna manju dobit bankovnog sektora predviđenu za ovu godinu (oko 40 posto). Ministar je – u izjavi danoj u Luksemburgu, na povratku iz Washingtona – požurio reći da je to “vrlo jasna računica, ne kritika” da “Vlada Republike Hrvatske prihvaća tu računicu, zajedno smo je radili” i da je prema tome “Narodna banka samo izradila računicu s kojom se Vlada slaže”.
Naravno, Narodna banka nije “samo” izradila računicu, a vrlo je upitna i ministrova tvrdnja da su je “zajedno radili” Ministarstvo i HNB. Prije svega, kad je riječ o učinku ovakvog zakona na profite banaka, Bloomberg je objavio izračun Ministarstva prema kojem se prihodi banaka smanjuju više nego upola manje – 350 milijuna kuna. To je pouzdano bio izračun Ministarstva, doduše odoka, kakvima se izračuni Ministarstva u zadnje vrijeme pokazuju.
Drugo, da je ministar zaista čitao analizu HNB-a, vidio bi da uz izračun Hrvatska narodna banka upozorava:
- da Libor, na osnovi kojeg Ministarstvo i njegovi saveznici u medijskoj kampanji zahtijevaju da se računaju povijesne i buduće aktivne kamatne stope na postojeće kredite u švicarcima – “ne odražava stvarni trošak izvora financiranja banaka i kamatnih stopa banaka”
- da primjenom Libora buduće kamatne stope na postojeće kredite ovise isključivo o trenutku sklapanja ugovora o kreditu
- da bi nekim dužnicima kamata pala na 1 posto, a drugima bila veća od 5 posto itd.
- da bi predloženi model rezultirao – ovo je važno – “vrlo visokom arbitrarno generiranom disperzijom kamatnih stopa”, što znači da bi njihova visina bila slučajna, odnosno da se stvaraju proizvoljno.
Ako je ministru Liniću sve to “samo”, ako su to “zajedno radili” postavlja se pitanje kakvu korist – za narod, za građane, za državu – Ministarstvo i HNB vide u projekciji s kraja HNB-ove analize da bi, s obzirom na to da bi “ukupan kumulativni učinak zakona mogao biti mnogostruko veći”, to moglo “utjecati na mogućnost i potencijal banaka da odobravaju nove kredite”... “kao i njihovu sposobnost apsorpcije nepovoljnih šokova iz okružja”.
Hrvatska narodna banka, u informaciji skrivenoj na 22. stranici Informacije o gospodarskim kretanjima, a zašto je to tako posebna je priča, tvrdi da prihvaćanjem ovog zakona slabi sposobnost bankovnog sustava da se suoči s rizicima.
Teško je vjerovati da ministar Linić želi oslabiti bankovni sektor u sposobnosti suočavanja s krizom, da je to za njega “samo” i da su to “zajedno radili”. Njegovim medijskim saveznicima u populističkoj kampanji vjerojatno je svejedno, no teško je vjerovati da je ministru Liniću nevažno to što bi se smanjila sposobnost banaka da financiraju gospodarsku aktivnost pa i državu.
Doduše, ministar Linić nije zabrinut ni zbog moguće ustavne tužbe iako s njima nema baš najbolja iskustva. “Nek’ vode postupke pred ustavnim sudovima”, izjavljuje on u Luksemburgu. Izvršni odbor Hrvatske udruge banaka upozorio je da bi prihvaćanje prijedloga moglo otvoriti niz sporova i uvesti sustav u pravnu neizvjesnost. Očito je to i iz sasvim oprečnih tumačenja stvari u dvije nadležne i odgovorne institucije – Hrvatskoj narodnoj banci i Ministarstvu financija. Ne, ne izgleda da su to “zajedno radili” ni da je to “samo”. Slijede li zaista (kafkijanski) procesi? Ne, netko mora da je krivo informirao ministra Slavka Linića.
* Autor je direktor analiza, istraživanja i komunikacija u Hrvatskoj udruzi banaka. Ovdje izrečeni stavovi su osobni, a ne stavovi tijela i članica HUB-a
