Jedna od najvećih svetinja Japana, njegove samurajske povijesti i ratničkog kodeksa bushida, postat će hollywoodski film u Universalovoj produkciji s Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi. Scenarij je napisao Chris Morgan ("Wanted", novi nastavak "Brzih i žestokih"), a producenti najavljuju film kao mješavinu epskog "Gospodara prstenova" i žeskokih borbi "Gladijatora". Što će na to reći Japanci, i kako će im "sjesti" da legendarnog samuraja Koranosukea Yoshioa Oishija odglumi Keanu, koji s Japanom nema veze (njegov najveći dodir s Azijom je ona četvrtina ili osmina kineske krvi koju je naslijedio s očeve strane), vidjet ćemo.
Chingushingura ili priča o 47 vjernih ronina zbilja se dogodila početkom osamnaestog stoljeća, i pored Japanaca opisali su je i mnogi zapadni pisci, poput Jorgea Luisa Borgesa (u "Općoj povijesti gadosti"). Mladi daimyoi (feudalni gospodari) zapadnog dijela otoka Honshu, Asano Naganori i Kamei trebali su u službi shoguna organizirati prijem za carsku svitu, te ih je dvorskim običajima trebao poučiti visoki dvorski službenik Kira Kozuke-no-Suke Yoshinaka. Kozuke-no-Suke bio je vrlo neljubazan i osoran prema njima, ili zbog prezira prema "neukim seljacima" ili zato što mu nisu dali dovoljno skupe poklone kao naknadu za instrukcije, i neprekidno ih je kinjio i izazivao dok Asanou nisu pukli živci i potegao je na njega svoj wakizashi. Premda nije napao dugom katanom već kratkim mačem, napad na shogunovog službenika bio je neoprostiv grijeh, te je Asanou naređeno da počini seppuku, ritualno samoubojstvo.
Tristotinjak samuraja koji su činili Asanoovu svitu postali su ronini, samuraji bez gospodara, ali njih 47, na čelu s vođom Karanosukeom Oishijem, tajno su se okupili i zarekli da će osvetiti svog gospodara, makar ih to koštalo života. Budući da je Kira Kozuke-no-Suke, u strahu upravo od takve osvete, unajmio brojne ratnike-stražare i utvrdio svoju kuću (te angažirao uhode da paze na Asanoove ljude), samuraji su se dogovorili i razišli, postajući trgovci ili svećenici, pa čak i obični radnici. Oishi se odao razvratu, odlazio gejšama i propio se; jednom ga je, pijanog u jarku, jedan poznanik – samuraj iz Satsume – izvrijeđao kao lošeg samuraja koji nije osvetio gospodara, ispljuvao i šutnuo u lice (a samuraje se nije smjelo ni dodirnuti po licu, to jer bila najveća uvreda) a da Osihi nije uopće reagirao na to.
Čuvši da su se njegovi neprijatelji tako nisko srozali, Kira Kozuke-No-Suke odahnuo je. Kako se više nije bojao osvete, nakon godinu i pol dana raspustio je stražu koja ga je previše koštala. A četrdeset sedmorica su samo to čekali; neki od njih su se, pod krinkom običnih radnika, uvukli u kućanstvo osionog dvorjanina. Dvije godine nakon gospodareve smrti, na dan 14. prosinca 1702., ronini su se okupili, naoružali mačevima koje su dugo krili, stavili na sebe improvizirane oklope (koje su sami izradili – nisu ih smjeli kupovati zbog uhoda) i napali dvorjaninovu kuću. Oishi je sjajno taktički organizirao napad, koji je počeo bubnjem a znak za hvatanje Kire bio je zvuk zviždaljke. Vođa samuraja poslao je glasnike svim susjedima da ih obavijesti kako oni idu u osvetu iz točno određenog razloga i da nikom drugom neće ni dlaka s glave pasti; osorni Kira bio je tako omrznut da nijednom susjedu nije ni palo na pamet da ga upozori. Nakon žestoke borbe u kojoj je šesnaest Kirinih ukućana ubijeno a dvadeset dvojica ranjena, Kira je nađen kako se kukavički krije u skrovištu u ženskim odajama. Zbog Kirinog plemićkog ranga, Oishi mu je ponudio samurajsku smrt, nudeći mu za seppuku isti mač kojim je to i Asano izvršio. Kako je kukavica Kira to odbio, Oishi mu je odrubio glavu.
Jedan od ronina, Terasaka Kichiemon, poslan je Asanoovoj obitelji da ih obavijesti o izvršenoj osveti, a ostali su krenuli s glavom na gospodarev grob u Senguku-jiu. Vijest o onom što su učinili širila se pred njima, i ljudi su ih usput s divljenjem pozdravljali i častili okrijepom. Nakon što su položili Kirinu glavu na Asanoov grob, samuraji-osvetnici su se pomolili u obližnjem hramu, dali redovnicima sav svoj novac i zamolili ih da se pobrinu za njihovu dostojnu sahranu i mirno se predali vlastima, znajući da im je smrtna kazna sigurna.
Grobovi 47 vjernih ronina u Senguku-jiu
Na molbu brojnih Japanaca, shogun je roninima-osvetnicima podario najveću milost: nisi obješeni kao kriminalci, već im je dopušteno da časno izvrše seppuku, što su svi zajedno učili 4. veljače 1703.. Kako su njih 47 svojom osvetom oprali sramotu s Asanoove svite, svi preostali ronini, koje zbog sramote nitko nije htio uzeti, našli su posao, a feud Asanoovih je obnovljen pod njegovim mlađim bratom (premda umanjen za devet desetina).
Oružje i oklopi 47 ronina, kao i bubanj i zviždaljka kojima su signalizirali početak napada i hvatanje Kire, još se čuvaju u obližnjem hramu. Svih 47 sahranjeno je uz gospodarev grob i njihovi grobovi su i dan-danas mjesto hodočašća u Japanu. Samo je jedan od njih, glasnik Terasaka, doživio duboku starost i nakon smrti sahranjen sa svojom braćom po oružju, kao 48. grob uz Asanoa. A u četrdeset sedmom grobu je onaj samuraj iz Satsume, koji je svojedobno pljunuo Oishija. On se došao na grob pokloniti Oishijevoj uspješnoj osveti gospodara i, u znak isprike što je takvog samuraja vrijeđao, izvršio je seppuku. Zbog takvog poštivanja bushida svrstali su ga uz njih 47 i sahranili s njima.
Zaista, Chingushingura je priča koja samo u Japanu i u japanskoj tradiciji bushida ima smisla. Japanci su je dosad filmovali nekoliko puta, od nijemog filma iz 1917. preko uradaka klasika režije kao što je Kenji Mizoguchi do dvije verzije s Toshirom Mifuneom i maratonske TV-serije, a kako će se hollywoodski zapadnjaci snaći s tom pričom i kako će zapadnoj publici ponuditi priču s masovnim samoubojstvom kao happyendom – a bez tog kraja priča nema nikakav smisao – budućnost će pokazati.
