Uobičajeno je i staro pravilo da se prilikom pristupnih pregovora
između zemlje kandidata i EU sva bilateralna pitanja, pa tako i
granični problemi, rješavaju između dotičnih dviju vlada, i
da to nema veze s pristupnim pregovorima za Uniju. Kad slovenska vlada
tvrdi da hrvatski dokumenti za otvaranje pregovaračkih poglavlja
“prejudiciraju“ granicu na kopnu i na moru, onda
iza toga stoje konkretni strateški planovi susjedne države,
i to prije svega na moru, jer kopnena granica je, čini se, samo fasada,
neka vrsta pregovaračke retorike u zahuktaloj fazi.
Francusko predsjedništvo, tako doznajemo, teško
razumije slovenski prijedlog prije svega zato što očito
smatra da su granična pitanja bilateralan problem. Tu je postavku za
vrijeme svoje karijere kao ministar vanjskih poslova uporno
kršio Dimitrij Rupel, nastojeći da Slovenija kao članica EU
snažno iskoristi svoje prednosti i granicu na moru riješi
paralelno s pristupnim pregovorima.
Dakle, i poslije Rupela Rupel? Dok su se Janša i Sanader na
Bledu složili s arbitražom, a vladine i oporbene stranke u Ljubljani to
podržale, Pahorova diplomacija se opet vraća na Rupelovu tezu, znajući
da ni arbitraža Sloveniji ne može donijeti ostvarenje njihova cilja,
izlaza na otvoreno more.
Naime, još je Tuđman Slovencima nudio čak dvije trećine
Piranskog zaljeva, ali ni to im ne bi omogućilo izlaz na otvoreno more,
te proglašenje epikontinentalnog pojasa, i, dakako,
iskorištavanje podvodnih bogatstava, nafte, plina itd.
Strateški cilj slikovito opisuje slovenski europski
parlamentarac i poluzagrepčanin Jelko Kacin, nazivajući ga
“dimnjakom”. Samo takva akrobacija Slovencima bi
donijela otvoreno more, dok bi sam famozni
“dimnjak”, koji bi se morao provlačiti na
štetu tuđih teritorijalnih voda, predstavljao zapravo
velikodušan poklon hrvatske strane.
RH je pet godina vodila obrambeni rat, prepuštena sama sebi.
Ona je jedna od rijetkih suvremenih, novostvorenih europskih država za
čiju su nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost poginule tisuće
njezinih najboljih mladića i Zagreb nema pravo dijeliti teritorijalne
poklone. S druge strane, za hrvatsku diplomaciju to je ozbiljan
problem, jer treba naći načina da se nadiđe blokada, da bi se prema
planu završili pristupni pregovori 2009. godine. A vrijeme
leti! Predsjedanje EU mijenja se svakih šest mjeseci, a
nakon Francuza dolaze Česi, za koje se tvrdi da su posve nespremni za
to. Stoga će mnogo ovisiti o iskusnom Sarkozyju. Može li on uvjeriti
susjednu državu da je pitanje granica bilateralni problem, a ne dio
pristupnih pregovora?
U POVODU
