U zemlji u kojoj je dubokim rasnim podjelama bila obilježena svaka od
232 godine nezavisnosti to što je vrhovna politička vlast došla u ruke
Afroamerikanca civilizacijski je uspjeh. Ali, ako znamo da je Barack
Obama izabran tek nakon dva mandata onog i onakvog Georgea W. Busha,
jasno je da je izbor Amerikanaca zapravo očajnički potez nacije koja je
naglo spoznala autodestruktivnost politike Bushova establišmenta.
Posljedično se može zaključiti i to da Amerikanci Obamu nisu birali
zbog kolektivnog osjećaja srama pred “ostatkom svijeta”, nego zato što
je do noktiju dogorjelo njima, unutar granica najstarije demokracije na
svijetu. Pa ako svaki predsjednik kreće od potreba svoje nacije, u
kolikoj se mjeri možemo nadati promjeni američke vanjske politike nakon
Bushova odlaska iz Bijele kuće? Koliko bi se uopće razlikovala
McCainova varijanta vanjske politike u slučaju njegove izborne pobjede?
Ni Obama, naime, ne zazire od vojnog napada na Iran, ni njemu ne smeta
sramotna ograda na granici s Meksikom, NATO će se zasigurno širiti na
Istok i za njegova mandata, što neće biti dobra vijest za Rusiju, a
nafta će bez sumnje ostati strateški energent.
Za razliku od Busha, i Obama i McCain žele vidjeti zatvorenim logor u
Guantanamu, a za razliku od McCaina, Obama ne smatra da je okupacija
Iraka bila dobra ideja, ali se odande neće hitno povlačiti.
Jedina prava razlika u vanjskoj politici između novog predsjednika i
poraženog kandidata jest ta što se Obama zalaže za jačanje UN-a, a
znajući kako je to išlo tijekom povijesti, može se očekivati da će se u
američkoj vanjskoj politici, osim puno blaže retorike, promijeniti malo
što doista bitno. Nije li u tom slučaju uputnije zaključiti da su ovo
bili povijesni izbori za SAD u 5 do 12, ali nipošto i za “ostatak
svijeta”?
RIJEČ-DVIJE
Hoće li se Amerika doista promijeniti
