Piše Eduard Petranović, student novinarstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i suradnik portala studentski.hr
Kada je početkom 2015. godine izmijenjen Zakon o doprinosima koji je trebao motivirati poslodavce na veće zapošljavanje mladih i mi, studenti počeli smo s nešto više optimizma gledati na mogućnosti za buduću profesionalnu karijeru. Riječ je, kao što je poznato, o olakšicama za poslodavce koji u slučaju zapošljavanja mladih - onih do 30 godina - mogu biti oslobođeni plaćanja doprinosa na plaću do pet godina.
Je li to dovoljno?
Zanemarimo sad politički faktor i činjenicu da se približavaju izbori. Svako nastojanje da se potakne zapošljavanje mladih i njihovo što ranije uključivanje na tržište rada zaslužuje pažnju i trebamo ga pozdraviti. No pitanje je koliko se realno sa sličnim mjerama može postići u državi s visokom stopom nezaposlenosti uz postojeći obrazovni sustav i loše gospodarstvo.
Poslodavci bi, dakle, trebali pružiti priliku mladima, najčešće visoko obrazovanim ljudima bez prakse u svojoj struci da iskustvo napokon steknu i unesu ga u svoj CV. Upravo to iskustvo odnosno neiskustvo često je kamen spoticanja što je, naravno, ironično i apsurdno jer kako tražiti iskusnog djelatnika kad mladi teško dolaze do nekog početnog primjerenog posla. Poslodavcu, s druge strane, nije u interesu zaposliti čovjeka bez iskustva i plaćati za njega sve što je dužan.
S olakšicama donesenima početkom godine poslodavci imaju argument manje za nezapošljavanje mladih, no ostaje činjenica da su mladi školovani ljudi kod nas općenito nepripremljeni za posao jer je obrazovni sustav posložen tako da uglavnom puni mozgove golemom količinom podataka i znanjem za koje je upitno koliko je potrebno i u kojoj će se mjeri koristiti.
Tako svi pokušaji za veće zapošljavanje mladih izgledaju kao kap nade u moru nezaposlenih mladih ljudi.
Katastrofalna birokracija
U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava kažu da je cijeli projekt Garancije za mlade (posao, pripravništvo ili nastavak obrazovanja) iznimno kvalitetan i daje rezultate. Navodi se i podatak da se, recimo, nakon jednogodišnjeg rada više od 60 posto zaposli kod istog ili drugog poslodavca u svojoj struci. Iz ugla poslodavca sve izgleda malo drugačije, a osnovna zamjerka je da je procedura prespora i suviše birokratizirana. Npr., ako poslodavac ima tri osobe na stažu i traži četvrtu, sve papire, uvjerenja i dozvole o radu tvrtke mora ponovno dostaviti Zavodu za zapošljavanje iako je riječ o potpuno istim dokumentima već priloženim za prethodno 'aktivirane' stažiste.
Ovo je samo mali primjer koji ide u prilog istini da nismo proveli potrebne reforme i riješili katastrofalnu birokraciju bez čega se ni problem velike nezaposlenosti ne može efikasno rješavati.
Ne žuri nam se s faksom
Mjere zapošljavanja mladih, kakve god one bile, same za sebe teško će dati značajne i dugoročne rezultate. Svi znamo da je potrebno postaviti zdrave temelje za gospodarstvo (koliko su puta ovo izrekli ekonomisti, znanstvenici, političari...?) u kojem će postojati stvarna potreba za otvaranjem novih radnih mjesta.
Mladi ljudi trebaju se zapošljavati kako bi razvijali sebe i jačali svoju konkurentnost, stvarali nove vrijednosti i pridonosili razvoju gospodarstva i društva u cjelini. Tu nema mjesta stranačkoj ili bilo kakvoj drugoj pripadnosti, političkim i poznaničkim vezama i za takav put potrebno je puno više od sadašnjih poticaja poslodavcima.
Veritas amara est! - reče mladi student i ode na kavu s kolegama iako je uskoro ispit. Posla nema pa nam se ni sa završetkom studija ne žuri.
