Rijetko koji narod kao Hrvati iz BiH ima dvije matične države; BiH i Hrvatsku. Od 1. srpnja dobio je čak i treću – Europsku uniju. Jer gotovo svi imaju dvojno, hrvatsko, a time i europsko državljanstvo. Imaju tri države, a zapravo nemaju nijednu. U BiH su nepoželjni, Hrvatskoj su teret, Europi problem.
U malo opuštenijoj atmosferi jedan strani diplomat u četiri mi je oka rekao: “Što Hrvati u BiH hoće? Dobili su Republiku Hrvatsku, državu bez srpske krajine. Nitko još od Drugog svjetskog rata nije toliko profitirao. Hrvati u BiH imali bi priliku dobiti Herceg Bosnu samo da je Hrvatska prihvatila Z4” (nap. a. autonomija srpske krajine u RH). Ako je možda ovaj diplomat i pretjerao, njegova izjava svakako ilustrira percepciju međunarodne zajednice o povezanosti hrvatskog pitanja.
Hrvati u BiH i zbog Hrvatske su često bili moneta za potkusurivanje. Svaka im je politika stizala na naplatu. Danas, kada se podvuče crta, ostalo ih je oko pola milijuna. A prije samo dva desetljeća bilo ih je blizu 800 tisuća. A u idućih 20 godina kreatori iseljavanja planiraju ih svesti na 120 tisuća. Da, da, i takav plan postoji, upozorio je visokorangirani diplomat. Njegova procjena sve je vidljivija kako se u BiH učvršćuju granice srpskog i bošnjačkog entiteta. Treći, hrvatski, ionako je zabranjeno spominjati.
Gotovo nitko više ne čuje krik jednog naroda. Nemaju svoje medije putem kojih bi se mogli bar nekome izjadati. Hrvatski pišu samo onda kada su skandali. Utrkuju se u pojačavanju stereotipa o “kriminalnim Hercegovcima” i “tamo nekim Bosancima”. Nažalost, optužbe su pale na plodno tlo.
U sarajevskim medijima i politici za Hrvate je rezervirano samo vrijeme kada ih se optužuje. Međunarodna zajednica, čim dignu glas za svoja prava, okrene pilu naopako. Optuži ih za secesionizam. Bruxelles nakon beogradsko-prištinskih dogovora o Kosovu smatra da su u bivšoj Jugoslaviji još samo bosanskohercegovački Hrvati ostali problem. Vjerojatno će ih na jesen prisiljavati na potpisivanje sporazuma na vlastitu štetu. Baš, kao što su svi od Daytonskog do danas.
Može li se uopće još što učiniti u spašavanju najmalobrojnijeg naroda u daytonskoj tvorevini?!
Da bi im bilo tko pomogao, Hrvati u BiH moraju postići konsenzus o strateškim pitanjima. Jasno se mora artikulirati odnos prema državi (BiH), drugim narodima (Srbima i Bošnjacima), ali možda i više od toga i prema vlastitim regionalnim specifičnostima. Naime, Hrvati Hercegovine, središnje Bosne, Posavine često različito gledaju na koncepte uređenja BiH. Kako bi postali što lakši plijen, svi potiču njihove podjele. Stranci i “službeno” Sarajevo utrkuju se tko će u tome dati veći doprinos. A oni više animoziteta pokazuju međusobno se optužujući umjesto obračunavajući se s onima koji te iste podjele potiču. Definitivno, u postizanju konsenzusa treba im pomoć prijatelja.
Kakve li ironije, a to su u Hrvatskoj postali oni protiv kojih su u dijaspori glasovali. Predsjednik Ivo Josipović napravio je zaokret. On tihom diplomacijom daleko od očiju javnosti lobira za jednakopravnost svih naroda u BiH. Time je najviše pomogao da Hrvati već sada ne budu “živi zakopani”. Također, i ostali iz političkog vrha – premijer Zoran Milanović, predsjednik Sabora Josip Leko, ministrica Vesna Pusić ne “kukuriču”, već potiho lobiraju za spašavanje sunarodnjaka. Vođa oporbe Tomislav Karamarko dolazi sutra u Mostar s cijelim vrhom svoje stranke. Jedina je tema – opstanak Hrvata. Moglo bi se reći, Hrvati iz BiH nakon dugo vremena imaju saveznike u hrvatskom političkom vrhu. I u vlasti i u oporbi. Ali, nemaju kod “prirodnog saveznika”. Naroda! Koji je uvjeren da su za mnoge nedaće u Hrvatskoj krivi Hercegovci i Bosanci. A sada, kada je “biti ili ne biti”, potrebno je stvoriti kritičnu masu međuhrvatskog zajedništva. Baš kao na početku rata. S obje strane granice. Bit će to ipak najteže. Jer, hrvatski jal često je bio put popločan do pakla!
