Da je dobro dosadno, a zlo zanimljivo, to se u Hollywoodu zna još od vremena Mack Sennettovih nijemih filmova. Dobro na kraju pobjeđuje, ali da gledatelj prije kraja ne bi otišao iz kina brine se zlo. Tako je i s novinarstvom. Dobro se zagovara, a živi se od maštovitosti zla. Tako je nekako i s ovom mojom kolumnom: vrag bi je već odavno odnio da ponekad ne kliknem na ikonu s kopitom.
Dakle, kad su 13. svibnja 1990. navijači Crvene zvezde iz Beograda, predvođeni međunarodnim razbojnikom Željkom Ražnatovićem Arkanom, dan nakon što su objavljeni službeni rezultati prvih višestraničkih izbora u Hrvatskoj, doputovali u Zagreb, sa sobom su, prema svjedočenju samog Arkana, donijeli i stotinjak pari autotablica sa BG-oznakama.
Neposredno prije utakmice u Maksimiru montirali su ih po automobilima parkiranima oko stadiona. Dobro su znali što će se dogoditi, jer su zbog toga i došli u Zagreb. Znali su da je “prvi dan Tuđmanove ustaške vlasti” (Arkan), da će u to ime utakmica biti prekinuta, a Maksimir pretvoren u bojno polje (u nadi da će takva sudbina zadesiti i cijelu Hrvatsku). Znali su što će se dogoditi Dinamovim navijačima i u kakvu će raspoloženju napuštati stadion. Računali su s tim da ni jedan automobil s beogradskim pločicama neće biti pošteđen.
Tako je i bilo: pretučeni i razjareni navijači porazbijali su vlastite automobile, a Arkan se sa svojim “delijama”, pod zaštitom milicije, trijumfalno vratio u Beograd. Što je bilo poslije, znamo. Hrvatska je trijumfirala, a Arkan je izrešetan u predvorju beogradskog hotela “Interkontinental”.
Ostale su legende i ostale su te vražje Arkanove pločice zbog kojih se gotovo svakog dana u Hrvatskoj ponešto razbije ili ponetko završi s razlupanom glavom. Mjesto da jednom zauvijek raskrinkamo podvalu s lažnim pločicama, mi bez ikakve sumnje i pitanja mlataramo na sve strane i jaučemo od vlastitih udaraca. Iz mnoštva primjera, evo dvaju: tzv. topnički dnevnici i primitivni ispadi na stadionima. Zašto se napokon ne prestane lupetati (doslovno i preneseno) i ozbiljno ne pogleda što se krije ispod tih pločica!
Knin je bio okupirani hrvatski grad i naša ga je vojska ne samo imala pravo nego i obvezu osloboditi. Kako drugačije nego vojnički, a to znači i s pomoću topova. Pucalo se onako i onoliko koliko je bilo potrebo da se postigne cilj, a cilj je bio slobodan grad. Je li postojalo (i moglo postojati) precizno materijalno knjigovodstvo o ulazu i izlazu topovskih kugla, mogu znati oni koji su zapovijedali i pucali.
Ako su tzv. dnevnici postojali, nađimo ih, pa kud puklo da puklo. Ako pak nisu i nema ih, prestanimo se njima baviti, a eventualnu potragu prepustimo onima koji su pločicu objesili. Nek’ trče za vlastitim repom koliko ih volja! Isto je i s divljacima na stadionima. Nije li vrijeme da ih nađemo i izoliramo, a navijače napokon oslobodimo sumnje (pločice) i pustimo da na miru navijaju. Zlo jest dosjetljivo, a dobro dosadno, no na kraju ipak pobjeđuje - dobro.
Knin je bio okupirani hrvatski grad i naša ga je vojska ne samo imala pravo nego i obvezu osloboditi.
Komentara 5
To bi bilo tako da to u Hagu nije politički sud kojega nimalo ne zanima pravda i da nam na samom vrhu države ne sjedi (tajni) svjedok iste te optužbe u Hagu koji se svim silama trudi da u zatvorr potrpa što više Hrvata, da ponizi branitelje i obezvrijedi Domovinski rat. Dnevnika nema. NEMA!
Oličenje Hrvatskih političara, da su uvijek bili dobri sluge, a loši gospodari. Bacivši pogled na naslovnice na prvoj strani, uhvati me ogorčenje, kada pročitam vijest koju donosi jedan list. \"Uhapšen čovjek koji je sakrio topničke dnevnike\". Taj list likuje od takvih članaka.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Josip Pavičić je prvenstveno normalan čovjek i dobar novinar. Uživam u njegovim člancima i skoro se nikada nisam u njega ni najmanje razočarao. Sve što je napisao, je naša istina i jedina istina!