Mladi znanstvenik Janko Bekić u novom broju časopisa Političke analize iznosi zanimljivu tezu: dok Srbi svoju djecu uče kako su se u II. svjetskom ratu borili na dvije prave strane, na partizanskoj i na, u međuvremenu tamo rehabilitiranoj, četničkoj, hrvatska djeca su u nedoumici, ne mogu se ponositi niti jednom stranom na kojoj su se u tom tako važnom ratu borili njihovi djedovi. Dio zasluga za loš ugled antifašističkog pokreta Bekić pripisuje Tomislavu Karamarku, koji je tražio i da se antifašistički temelji hrvatske države izbace iz Ustava. Bekić ističe kako nije stvar u tome da se ustanovi povijesna istina, nego u tome da se oblikuje nacionalni identitet. Tomu je Beograd pristupio ozbiljno, možda i zahvaljujući znatno dužnoj tradiciji samostalne države i državničkoj mudrosti, piše Bekić, dok toga u Zagrebu nema, a nakon završetka Domovinskog rata zbog pridobivanja desno orijentiranih birača ponovno su iskopane sjekire između partizana i ustaša.
Nema nam druge nego pozitivno se odnositi prema hrvatskom antifašizmu, kako bi se njegovao pobjednički nacionalni identitet, preporuča znanstvenik. Pitanje je samo koliko je to više moguće, nakon što su se Hrvati suočili s mračnim stranama svih pokreta, od Jasenovca do Križnog puta, od ustaških progona do partizanskih odmazda, pa sve do naših dana, do zločina počinjenih u ime stvaranja hrvatske države. Teško da više itko može sve te slike izbrisati, pogasiti reflektore koji su oba totalitarizma, i fašizam i komunizam, prikazali s više strana, izglancati predodžbe o njima do sjaja koji bi zanosio nove naraštaje. Ipak, dok partizani i ustaše i dalje imaju svoje vatrene pobornike, često i zbog trenutačne koristi, dotle posve po strani ostaje neosporno najvažniji pokret u Hrvatskoj u razdoblju od 1945. do 1991. godine – Hrvatsko proljeće, masovni pokret ugušen prije četiri desetljeća, u prosincu 1971. Pokret koji se može gledati i kao prethodnica rušenja Berlinskog zida 18 godina poslije. Obljetnici pokreta koga možda ponajviše odlikuje slobodarstvo i širina te brojnost i raznorodnost aktera u hrvatskoj javnosti gotovo i nema spomena, pa se vrlo malo čulo i o pothvatu Matice hrvatske da se sačuvaju iskazi svjedoka o pokretu koji je u najljepšem sjećanju u narodu, da se potraže i sačuvaju dokumenti, da se njime više pozabave znanstvenici. Kao da, u ratu partizana i ustaša, sudionici pokreta koji je objedinjavao i desne i lijeve nisu ničiji.
Prvake HDZ-a vidjet ćemo u Bleiburgu, Stipe Mesić i esdepeovci druže se s antifašistima, ali s proljećarima, s iznimkom aktera Dražena Budiše, nema aktualnih političkih prvaka, iako je, uz Domovinski rat, vjerojatno upravo Hrvatsko proljeće pokret koji bi mogao izazvati djelić zanosa među mladima. No, možda nam zapravo zanos više i ne treba, možda je puno bolje nikoga ne idealizirati, nikoga ne držati previsoko i predaleko od kritičkih pogleda, svakome sagledati pozitivne i negativne strane, možda je moguće živjeti bez mitova. Čini se da su Hrvati na kraju odlučili živjeti u stvarnosti, realno i prizemljeno gledati na stvari, voljeti širom otvorenih očiju, što možda pokazuju i rezultati referenduma o ulasku u novu zajednicu što u narodu nikakvu euforiju nije izazvalo.
Iza antifašizma se krije komunizam!