Hrvatska je protekli tjedan, u sklopu sastanka na vrhu Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi, bila domaćin europskoj i američkoj političkoj eliti, čija nas je blagonaklonost i slatkorječivost prilično iznenadila. Predsjedavateljica EU njemačka kancelarka Angela Merkel kazala je kako je impresionirana napretkom hrvatske i postignućima Sanaderove Vlade.
Američki državni podtajnik Nicolas Burns rekao je kako je njegov dolazak znak snažne američke potpore hrvatskoj vladi za ono što radi kako bi se postigla stabilnost u regiji. Rekao je kako američke vlasti Hrvatsku vide kao regionalnog vođu. Pregršt komplimenata Hrvatskoj je dao i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Baroso, a opipljiva europska potpora bila je vidljiva u odluci da upravo hrvatski diplomat Hido Biščević postane prvi čovjek Vijeća za regionalnu suradnju, odnosno nekadašnjeg Pakta o stabilnosti.
Euroatlantska potpora zrcali se i u obećanju da će Hrvatska dobiti pozivnicu u NATO već na proljeće sljedeće godine. - Uistinu sve je to dojmljivo i hrvatski državni vrh zaslužuje pljesak. Međutim, ne zna se jesu li euroatlantski moćnici postali svjesni golemih napora koje je Hrvatska učinila u ispunjavanju želja EU i jačanju regionalne suradnje pa nam se žele odužiti ili je to "priznanje" stiglo iz pragmatičnijih razloga.
Iako bismo bili sretniji da je to prvo u pitanju, usudio bih se reći da ni Europa, ni SAD u ovom trenutku nemaju alternative i jedino što mi je preostaje jest osloniti se na jedinu prilično normalnu, stabilnu i naprednu zemlju u regiji. Dovoljno je pogledati što se događa u Srbiji, a znamo da bi mnogi od njih upravo Srbiju izabrali za regionalnog vođu od neviđene farse u skupštini o osnivanju Vlade do toga da još trećina zemlje podržava stranku koja sanja o granici Virovitica Karlobag Senj.
Hrvatska se za sve što je dobila od pregovora s EU do pozivnice u NATO savez morala godinama dokazivati, odricati, bespogovorno slušati i ispunjavati želje. Srbiju se, kao lošijeg učenika, istodobno nagrađivalo za svaki, pa i najmanji, pomak te veoma često gledalo kroz prste. Tako su Srbi s mnogo manje truda dobili ono za što su se Hrvati krvavo izborili. Nema razloga da tako ne bude i u budućnosti jer je teško povjerovati da će Srbija ostati balkanska crna rupa na karti Europe.
Srbija bi se mogla europeizirati, a da joj se uopće ne dogodi istinska transformacija u demokratsku zemlju, s jasnim odmakom od četništva i velikosrpske politike. O tome svjedoči pokušaj ustoličenja Tome Grobara na čelo parlamenta, bezbrižan boravak Karadžića i Mladića u skrovištu, ali i dodjeljivanje domaćinstva Srbiji glamuroznog Eurosonga, koji možda nema veće glazbene vrijednosti, ali donosi golem publicitet zemlji domaćinu. Hrvatska bi, na žalost, mogla biti vođa samo dok Srbija ne stane na vlastite noge.
