Otkako je Stjepan Mesić postao hrvatski predsjednik i uselio se u Ured
predsjednika na zagrebačkom Pantovčaku, hrvatskoj i međunarodnoj
javnosti postali su dostupni kojekakvi transkripti, pa i dobro čuvane
tajne.
Zapisnici o tome što se u državnom vrhu devedesetih godina službeno i
neslužbeno razgovaralo postali su, uz ostalo, ključni materijal i za
podizanje haaških optužnica te sredstvo rekonstrukcije suvremene
hrvatske povijesti. Iako za većinu njih nema čvrstih dokaza o
autentičnosti, ti su nam transkripti postali svojevrsna prijetnja...
Istodobno, jeste li ikada čuli za slične srbijanske transkripte?
Zamislite zapisnike razgovora Slobodana Miloševića s Radovanom
Karadžićem, Ratkom Mladićem ili Milanom Martićem u kojima dogovaraju
agresiju i genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Iako bismo ih mogli do pojedinosti rekonstruirati, nećete ih nikada
vidjeti, niti će ikome poslužiti kao dokaz na sudu, jer ako su i
postojali srbijanske vlasti su ih davno uništile ili dobro sakrile,
kako ne bi naškodili njihovim nacionalnim interesima. I onda nije čudo
kad Međunarodni sud pravde skida odgovornost sa Srbije za genocid u
Bosni i Hercegovini, jer navodno nema dokaza o izravnoj odgovornosti
Beograda.
Dok Srbija uživa u toj presudi i štiti najveće ratne zločince, Hrvatska
mora dokazivati da je imala pravo osloboditi svoj okupirani teritorij i
da je “Oluja” bila legitimna vojno-redarstvena akcija. Dok činjenice o
stravičnoj srbijanskoj agresiji lagano padaju u zaborav, Hrvatska je
primorana sve više isticati svoju odgovornost za sporadične zločine
koje su pojedinci počinili tijekom i nakon oslobodilačkih akcija...
A dok je cijeli hrvatski državni vrh stajao u stavu mirno kad bi
dolazila haaška tužiteljica Carla del Ponte, dotle su srbijanski
lobisti s njome postizali nagodbe o prikrivanju dokaza o umiješanost
Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i BiH, o čemu je ovih dana posvjedočio
i jedan od njezinih najbližih suradnika tužitelj Geoffrey Nice...
Srbi su se očito i nakon rata pokazali lukavima, pragmatičnima,
jedinstvenima i sposobnima za vrhunske obmane, štiteći svoju državu i
njezine nacionalne interese. Hrvati su naivno vjerovali svemu što su im
Carla del Ponte i njoj slični govorili i tjerali mak na konac međusobno
se optužujući i podmećući, ne mareći ni za kakve nacionalne interese.
Danas, kad je svima jasno da u Haagu vlada politika, a ne pravda,
budimo realni i priznajmo da još mnogo toga moramo naučiti od istočnih
susjeda.
MADE IN CROATIA
