• Trenutačno banke nude
zaista odlične kamate na štednju. Jeste li zadovoljni reakcijom štediša
na vašu ponudu?
RADAKOVIĆ:
Ne povećavamo kamate nego vodimo računa o vrijednosti novca. U
određenom trenutku imali smo visoku stopu inflacije i išli smo prema
tome da štednja ostane štednja. Naša kamatna stopa sad je tek na nuli
jer je inflacija poravnata s kamatnim stopama u banci. Ne možemo
očekivati da kamate budu 2-3 posto, a inflacija 7 posto, jer tako ne
možemo zadržati štednju u banci.
LUKOVIĆ:
Godina je rekordna po štednim ulozima jer je došlo do prelijevanja iz
investicijskih fondova u štedne uloge u banke. Apsolutno smo zadovoljni
rastom štednje u ovoj godini i računamo na rast štednje kao na jedan od
ključnih izvora za financiranje banke u idućoj godini. Sve se više
uviđa u svijetu kako će taj staromodni trend biti način opstanka i
najvećih banaka. Investicijske banke se polako uklapaju u komercijalne
banke koje su stabilne i koje je ova kriza puno manje pogodila upravo
zato što imaju vlastite depozite građana i poduzeća. Model poslovanja
koje imaju hrvatske banke i koji računa na ključni izvor financiranja u
lokalno prikupljenim depozitima, vrlo je solidan i ostat će takav i u
idućim godinama .
PRKA:
Ove smo godine imali 500 milijuna eura prirasta štednje. Ne smatramo da
treba dizati kamatne stope jer je percepcija danas na sigurnosti. Ne
želimo platiti toliku cijenu jer tu cijenu moraju platiti oni koji
uzimaju kredite. Kamatne stope su dobre u odnosu na padajući trend
inflacije. Da je inflacija nastavila trend iz srpnja i kolovoza, to bi
bilo zabrinjavajuće. Sada smo svjedoci da pritisak cijena jenjava i mi
procjenjujemo da će prosječna inflacija iduće godine biti ne više od
pet posto, što je značajno ispod trenda iz ove godine. Iduća godina
morat će dati odgovore na fenomene inflacije, da li su kamatne stope
realno pozitivne ili negativne.
Ali treba isto reći da je
držanju novca u bankama najgora alternativa držanje novca u čarapi. Taj
novac se ne može osigurati, a od 1. siječnja 2009. ništa se više neće
moći plaćati gotovinom iznad maksimuma od 105.000 kuna. Držati gotovinu
u čarapama iznimno je skupo, a najsigurnije je, u odnosu na sve
fondove, držati novac u bankama. Nisu normalni prinosi koji su
zarađivali investitori u dioničkim fondovima od 30 do 50 posto. Ako je
stopa rasta ekonomije 4 posto, onda je to obično za neke sigurnije
dionice rast od dva do tri puta veći od stope bruto domaćeg proizvda.
Primjereni okviri zarade na dionicama su od 10 do 13 posto.
ŠKEGRO:
Jedan od razloga zašto se u Americi na početku krize nije moglo
reagirati jest inflacija koja je došla uglavnom iz energetskog sektora.
Po čemu je nafta u srpnju 2007. koštala 50 dolara za barel, a u srpnju
ove godine 150 dolara? To zasigurno nema nikakve veze ni s američkim
tržištem nekretnina ni s hrvatskim komercijalnim bankama, ali je to
ušlo u sve stope inflacije. Tada američka središnja banka nije znala da
li se braniti od inflacije ili štititi nekakve banke koje nemaju
vlastite depozite.
• Ministre,
što vi kao osoba zadužena za uspješno punjenje državnog proračuna
kažete na to da se jedino izuzetno snažnim intervencijama novcem
poreznih obveznika rješava kriza? Je li to održivi model kao način
funkcioniranja države i društva?
ŠUKER: Intervencija
je bila jedino moguće rješenje, jer da se američki i neki europski
ministri financija nisu tako postavili, sve bi otišlo k vragu. Tu se
radi o procjeni da li treba intervenirati nekim mjerama koje nikada ne
moraju doći na naplatu ako se stvari dobro poslože. A kad sve to skupa
završi, treba sjesti i u miru analizirati uzroke krize i vidjeti u
kojem smjeru treba ići sutra. Nekakav uzrok mora postojati, da li je to
kontrolni instrumentarij, u trenutku krize nitko se nema vremena baviti
tim pitanjima, nego kako utišati i spasiti stvar.
Prošle godine,
u studenom ili prosincu, krenula je priča o inflaciji i odmah su u taj
inflatorni vlak uskočili mnogi koji za to nisu imali nikakav opravdani
razlog. U zadnjih mjesec-dva cijena energenata, ponajprije dizela,
spustila se za gotovo dvije kune, a od onih koji su vikali da moraju
dignuti cijene zbog porasta cijena energenata, ni od koga nisam čuo da
treba spustiti cijene. To je psihološki moment za koji svi, od
politike, biznisa, medija moramo biti svjesni da ga moramo zaustaviti.
To
je nezaustavljiva stihija. Drago mi je da su hrvatski mediji u subotu
lagano počeli smirivati situaciju, jer da se to nije zaustavilo, došlo
bi do stampeda koji bi teško izdržale poslovne banke. Sjetite se srpnja
i inflacije. Što bi bilo da Vlada nije napravila mali potez oko
električne energije kojim je svima poslala jasnu poruku da uvijek može
intervenirati. To je naravno pokrenulo priču. One inspekcije u srpnju
imale su za cilj da dobijemo jasnu informaciju koliko su poskupjeli
određeni proizvodi i kolika je čija marža. I da se nije dogodilo ono
što se ipak dogodilo, mi bismo izašli van s podacima da hrvatski
građani vide koliko tko zarađuje na njima.
ŠKEGRO:
Percepcija je da su banke privatne kad ide dobro, a država uskače
novcem poreznih obveznika kad dođe kriza. Nema drugog rješenja, jedino
je država ta koja svojom veličinom i po ustavu i zakonima mora
intervenirati u tim trenucima jer je sve novac poreznih obveznika.
Država to mora raditi jer su bankarski i financijski sustavi po svojoj
klasičnoj definiciji javno dobro. Sve jedinice u tom financijskom
sustavu mogu biti 100 posto u privatnom vlasništvu, ali on je kao
cjelina javno dobro i država ga mora štititi. Tu je riječ o spašavanju
naroda preko financijskog sustava, a ne pojedinačnih menadžera koji
nekada znaju prevršiti svaku mjeru svojim bonusima kada stvari idu
dobro, a nema ih u naknadi štete kada stvari krenu loše. Nema drugog
osim države i da nisu američka, europske i hrvatska država stale iza
ovoga, nema tog privatnog alternativnog sektora koji će uskočiti i
spasiti takvu krizu koja je krvotok života i gospodarstava.
• Na
kraju vam moramo postaviti jedno pitanje koje nije isključivo vezano uz
biznis, nego je možda i tema za dugo filozofiranje. Zanima nas što
mislite o brojnim tezama medija, pa i pojedinih političara, kako ova
kriza označava smrt modela liberalnog kapitalizma.
ŠKEGRO:
Kaj god! Nigdje u svijetu, ni u Americi ni u Hrvatskoj, nema čistih
modela, od kojih se uvijek polazi. Ni u Americi se ni u kojem koraku ne
može reći da je ona neoliberalna tvorevina.
PRKA:
Nisam zagovornik sadržaja liberalnog kapitalizma, jer dugoročno stvara
neravnotežu u društvu. Sigurno treba dobro promisliti jer uz tržište
samo po sebi, u smislu Smitha i Ricarda i njihove nevidljive ruke koja
regulira, pokazala se i vidljiva ruka i Kennesov koncept po kojem
država treba korigirati tržište. Svijet se mijenja i mora doći do
socijalnog balansa. 99 posto Amerikanaca, pokazala je studija
britanskog Economista, nije participiralo u dodanoj vrijednosti koju je
kreirala Bushova administracija. Socijalni balans i ravnoteža su
potrebni, a hoćemo li ga ikad poistovjetiti sa skandinavskim modelom,
pitanje je o kojemu treba voditi računa.
ŠUKER: Više
ništa neće biti kao što je bilo. Teško će biti izbrisati iz svijesti
ljudi potrošnju i lako dobivanje kredita jer teško je nekome tko je
mogao doći do bilo čega reći – od sutra toga biti neće. Ali sigurno je
da će neki kontrolni instrumentariji biti sasvim drugačiji. Sadašnje
podržavljavanje i reprivatizacija je samo privremeni korak koji će
danas ili sutra doći na svoje.
LUKOVIĆ:
Siguran sam da se ne radi ni o smrti privatne inicijative,
poduzetništva niti kapitalizma i tržišnog gospodarstva. Sigurna
posljedica ove krize bit će više propisa, uz opasnost da ih bude čak i
previše. U korijenu ove krize ipak nije nedostatak propisa i načela,
nego više njihovo neprimjenjivanje.
Željko Rohatinski, Ivan Šuker, Franjo Luković, Božo Prka, Petar Radaković i Borislav Škegro na Večernjakovu forumu