Naravno da smo se posvađali oko toga gdje ćemo gledati utakmice. Najprije u čijem stanu, pa onda u kojem kafiću, pa onda hoćemo li uopće u stanu ili kafiću. Svjetsko nogometno prvenstvo je proštenje sa 64 utakmice od kojih je barem pola potpuno drugorazrednih. Ako se namjeriš na dvije tri odlične i desetak dobrih, onda to prepričavaš znalački, a kako drugačije.
– Bilić je genije, to tek sad vidim – rekao sam vraćajući se iz zahoda nakon dosadnoga prvog poluvremena Južnoafrikanaca i Meksikanaca. Gajba nas je ugostio u kvartovskom kafiću, razriješivši dvojbu domaćinstva.
– Morali smo biti tamo – Žnora je bio neumoljiv.
– Ma daj. SP je pušiona. Najprije u totalnoj pripizdini, onda se igra po zimi, pa država u klincu, loše veze i kaj ja znam. Sad tek vidim da je Slaven mudro sve učinio da nas tamo ne odvede. Kakav kolosalan plan je imao taj čovjek i još ga je u cjelosti uspio ostvariti – nisam prekidao.
– Imaš ti pravo – navukao se Glava – u grupi u kojoj smo igrali možeš ispasti jedino namjerno. Bilić je velik trener i svi klubovi koje je trenirao bili su uspješni – ispalio je Glava i zastao. Svatko se od nas zagledao na svoju stranu i pokušao se prisjetiti Bilićevih klubova...
– Jebemti, ova vrućina. Najprije ti se potpuno uvuče u kožu, a onda i sunce, udara u tjeme, a baš se od odsjaja sve i ne vidi na ekranu. Nišanim loptu na terenu k’o snajperist – kukao je Žnora.
– Znate vi ko bi se najviše trebao veseliti SP-u? Žene! Da, da žene. Sve to treba gledati više sociološki. Recimo sad na ovoj terasi sjedi nas, kol’ko, dvadesetak tuljana i zurimo u ekran koji jedva vidimo. E, a gdje su nam žene, djevojke, ljubavnice? Doma? Doma! I šta rade? Prvo, nema nas da ih uništavamo s daj ovo, daj ono, dakle na miru su. Drugo one mogu gledati na televiziji kaj hoće. I treće, ako su pametne mogu si naći društvo bolje, atraktivnije, mlađe i lukavije od nas, nekoga tko je prepoznao priliku i iskoristio našu loše postavljenu obranu.
Kad sam bio mlađi najviše sam volio velika sportska natjecanja, olimpijade, svjetska prvenstva. Ubod je bio zagarantiran – oblizivao se Glava i glumio velikog igrača. Nismo mu baš vjerovali, ali smo nekako jedan za drugim vadili mobitele i diskretno nazivali doma k’o da nam to nešto može pomoći. Jer ako su pametne...
No, dobro. Počelo je i drugo poluvrijeme i nakon toga i prvo poluvrijeme druge, još dosadnije utakmice.
– Ima kaj drugo na tim televizijama? – pitao je Gajba.
– Odi doma ženi pa gledaj s njom Lica degeneracije – rekao je Žnora.
– Možda bi nam Farma bila zanimljivija. Ili Hrvatska traži zvijezdu – kazao je Gajba.
– Samo tražite zvijezdu! Kaj vam šahovnica nije dobra – izvalio je Žnora i nismo znali zajebava ili je ozbiljan.
– Je’l s tobom sve u redu? – unio sam mu se u lice.
– Ma je, samo ubedurio nas je Glava. Nije nam lako, nogometni fanovi, potencijalni rogonje. Sve u svemu, poruka Hrvatima je jasna – pogledali smo Žnoru.
– Išli ili ne na Svjetsko prvenstvo, možete se je... – ono bat nestalo je u tutnjavi kamiona koji je projurio.
kole@ šta mu predstavlja \"\"farma \"\"kad si tako protumačija Hrv.zvjezdu.