Duboko dolje duž afričke obale, iza Gibraltara, u Atlantiku, nalaze se Kanari. Na jednom od tamošnjih otoka, Tenerifeu, početkom prosinca je sunčano, suho i ugodnih dvadesetak stupnjeva u zraku. To kao magnet privlači Europljane zrele dobi, koji svoja bjelokosna tijela lijeno pomiču na ležaljkama duž bazena stotina betonskih hotela jednakog izgleda. U toj turističkoj industrijskoj zoni u Playa de las Americas (namijenjenoj europskim, uglavnom njemačkim i britanskim umirovljenicima prosječnog standarda), početkom prosinca, prije točno 10 godina, u neuglednom hotelskom restoranu nalazio se tada jedan od najtraženijih svjetskih bjegunaca, hrvatski general Ante Gotovina.
Važan kurir
Premda su poslije novinari kojima je 'falio' dodir mistike i mita dodavali, pa je hotel ispao luksuzan, kao i crno vino "Marquis de Caceres" čiju je Gotovina butelju gotovo ispraznio sa svojim prijateljem i jatakom Jozom Grgićem, australskim Hrvatom, neposredno prije no što su mu pripadnici španjolske policije stavili lisice na ruke – i hotel i vino bili su pristojni, no ništa više od toga.
Kako je Gotovina bio opjevan lik i nacionalni junak za većinu Hrvata, lansirane su bile, naravno odmah nakon hvatanja, i priče kako je bio "s prekrasnom ženom", a izvor te priče bila je, nevjerojatno, Carla del Ponte, ona zločesta Švicarka koja je vrhunac karijere doživjela kao mrska nam glavna haaška tužiteljica. Carla je morala biti slaba na Gotovinu i po onoj "ženskoj liniji", jer inače ne bi radila gluposti, poput te priče o "prekrasnoj ženi". Kasnije će ona čak pokušavati ući Gotovini u ćeliju u Scheveningenu, s namjerom da joj on postane svojevrsni lažni svjedok, a zauzvrat će dobiti bolji tretman i presudu – no naš junak nije joj dopustio ulazak.
Umjesto "prekrasne žene" uz Gotovinu je bio dakle Jozo Grgić, kojega su svi nazivali Jablan. Taj nadimak je Jozo naravno dobio u duhu tradicije južnih Hrvata, koji rado dijele nadimke "rugalice" – pa je tako i Jozo postao Jablan, premda je izrazito niska rasta. No, Jablan je, bez obzira na rast, bio ljudina, hrabar i pouzdan, a važno, i zabavan, pa je bio Gotovini u tim trenucima i više od kurira koji mu donosi eure za život u ilegali.
Do tog 7. prosinca navečer Gotovina je u bijegu bio već četiri i pol godine. U srpnju 2001. naš general, kao iskusni vojnik, specijalac, legionar i tajni agent, "namirisao" je opasnost. Tuđman je bio već pokojnik, kao i Bobetko, Červenko, Šušak, a haaška tužiteljica i oni koji su politički stajali tada iza nje, dakle britanska politika, poželjeli su suditi i nekom hrvatskom "kapitalcu". Slijedom logike – nisu na Balkanu baš svi jednako krivi, no postignimo to da ipak uravnotežimo krivnju i da ne bude pobjednika. Izbor je pao na Ante Gotovinu i još nekoliko hrvatskih generala, od kojih će neke kasnije samo saslušati (poput Petra Stipetića i Davora Domazeta Loše), a protiv nekih i podignuti optužnice, kao u slučaju Ivana Čermaka i Mladena Markača.
Račanova SDP-ova vlada tada je bila mlada i neiskusna, a Račan je, ustrašen, povjerovao tvrdnjama kako će upravo Gotovina povesti narod na ustanak i srušiti "crvene". Ta priča o planiranju vojnog puča bila je totalna glupost, no kada je do Gotovine stigla informacija da će ga naši uhititi, i to "specijalni" specijalci koji imaju i dozvolu za ubijanje, pokupio je stvari, sjeo u BMW, odvezao se do Zadra, otisnuo jedrilicom i otplovio.
Poželjan političarima
U tim godinama bijega postao je još veći mit među Hrvatima. Postao je u izgnanstvu i poželjni politički simbol pa se može reći da je Ivo Sanader ostvario veliki "come back" s HDZ-om na vlast zahvaljujući i zaklinjanju na lik i djelo generala Gotovine. Poslije će Sanader okrenuti kaput i opet Gotovinu iskoristiti za svoje političke ciljeve, no ovoga će ga puta proganjati "locirati, uhititi, transferirati", nakon čega su zločesta Carla i Britanci skinuli blokadu pregovora Hrvatske i EU. No, kako je sada za Gotovinom tragao netko "njegov", potrage su i bile efikasnije no prije. Akcijski je plan gotovo uništio, financijski, poslovno i psihički, obiteljski mnoge od Gotovininih prijatelja i jataka. Ne samo da su financije presahle Gotovini, cijeli je niz njemu bliskih ljudi postao egzistencijski ugrožen. A njegova obitelj? Jednako, Dunja Gotovina je nezakonito prognana sa svog radnog mjesta u MORH-u, a život pod stalnom paskom nije bio više izdrživ za nju, ali ni za Antinu djecu, koja su također bila traumatizirana.
Premda je Gotovina bio u sličnim životnim situacijama i mogao je još godinama obilaziti svijet, a najčešće je u bijegu bio u svojoj "matičnoj" sredini, Latinskoj Americi ili na francuskim prekomorskim teritorijima, shvatio je da bijeg više nam smisla. I tako se pojavio na Tenerifeu, u tom carstvu europskih penzionera, u dosadnom hotelu na dosadnoj lokaciji. Pogledate li i danas snimku njegova uhićenja, na YouTubeu, uočit ćete da u toj akciji španjolske policije nema nikakve silovitosti, dramatike, opasnosti. Sve se odvija staloženo, pomalo nespretno, Španjolci se ponašaju pristojno, čak mu i lisice stavljaju tako da očekuješ da kažu i "ispričavamo se, gospodine".
Sada, deset godina poslije, o tom uhićenju imam jednak osjećaj kao i tada, 8. prosinca, kada je kolonija hrvatskih novinara preplavila Tenerife. U prosincu 2005., nakon što sam obišao poprište, Gotovininu sobu, hotel Bitacoru, okruženje, razgovarao sa svjedocima, te se, kada je bio pušten iz pritvora, jedini od novinara našao i s uzbuđenim Jozom Grgićem Jablanom – stekao sam dojam da je ovdje više riječ o dogovorenoj predaji, a ne o "pronalasku" odbjeglog hrvatskog generala osumnjičenog za ratne zločine. Sedam godina kasnije, kada je Gotovina napokon izašao iz haaške tamnice, pričali smo o tome i general je bio blizu objasniti mi cijelu situaciju s Kanara, tu dvojbu zašto je, a saznao je dva mjeseca ranije da je lociran i on i njegova putovnica s lažnim imenom, svejedno ostao i pričao danima anegdote s Jozom Jablanom u tom penzionerskom hotelu?
Krenuo mi je ispričati, no zaustavio se i kazao da će to objasniti u svojim dnevnicima te da su protagonisti još aktivni, pa ne bi bilo u redu. Gotovina dnevnike nije napisao, a sumnjam da ikada i hoće. Taj njegov život i svijet pun tajnovitosti takav će i ostati. I dvojba oko Tenerifea također. Samo će se, kao urbana legenda, prepričavati da je general krenuo iz bijega na Tribunal kad se politička situacija izmijenila, kada je osigurano jamstvo da mu neće pasti dlaka s glave prilikom uhićenja, da će deblokirati poslove i živote njegovih prijatelja, a najviše da će, nakon toliko godina, ponovno moći sudjelovati kao otac u životima svoje djece i supruge. General je riskirao. I krenuo u haaški sudski rat.
Trajalo je, sudio se godinama, dobio strašnu prvostupanjsku kaznu od 24 godine, digao sebe i svoj odvjetnički tim i na kraju uspio. Gotovina za Hrvate sada više nema taj "martirski" status. Jest legenda, ali živa legenda koja se kreće među nama pa je i time manje čudo no u vrijeme epskog bijega. Čini mi se da su mu se Hrvati i Hrvatska primjereno odužili za njegov doprinos. Sad, da li bi general bio na potezu da opet nešto učini za svoju domovinu ili ga treba pustiti da se bavi samo sobom, ribama i poslom, e tu su mišljenja podijeljena. No, to je već druga priča.
>>VL biografije: Ante Gotovina
>>Gotovina: Treba biti korak ispred, barem pokušati, a to rade
slatko je čitati komentare kako ekipa iz regiona piše po Hr medijima .