Počevši od Društvene mreže koja se jučer bavila odličnom temom – depresijom u stoljeću uma i raspravom o svjetskoj pandemiji te bolesti, ostatak programa kao da je sadržajem poslužio poput svojevrsnog krokija svega onoga zbog čega do depresije dolazi. Počevši od Regionalnog dnevnika u kojem stanovnici devet gradova i osam općina u kojima su održani prijevremeni lokalni izbori nariču zbog nepotrebno potrošenih stotina tisuća kuna do stanovnika Kutine koji mjesecima strepe nad sudbinom petrokemije... preko Hrvatske uživo u kojoj doznajemo o redukciji javne rasvjete u Konavlima, mogućnostima i nemogućnostima prebacivanja kredita iz švicaraca u eure... do Dnevnika u kojem još jednom utvrđujemo apsolutno isto gradivo.
I što ostaje nakon nekoliko sati predoziranja lošim? Okretanje lakšim sadržajima. I onda se netko pita: pa što je s hrvatskim gledateljima da je „Kud puklo da puklo“ redovito najgledanija emisija?
Željni su pozitive i optimizma, a kada se već nema novca za skupe sate na psihijatrijskom ležaju, odmaraju glavu bijegom u razbibrigu televizijskih serija. No uz dužno poštovanje „Kud puklo da puklo“, u istu svrhu biram „Crno-bijeli svijet“ i usprkos kritikama iste ponavljam da konačno imamo pravu dramsku seriju. Baš kao što je netko primjetio – likovi zbilja glume, kreću se i po interijerima i po eksterijerima, nema dosadnih dramaturških pauza tako prisutnih u dosadašnjim radovima po kojima bismo mogli zaključiti da je zagrebačka Akademija dramske umjetnosti bazirana na učenju Bollywooda.
I nije tu riječ o nostalgiji za ljepšim vremenima trideset i kusur godina unatrag koja gledatelje tjera da im se serija sviđa. Riječ je o ljudskim odnosima kojima se serija bavi, o podsjećanju na to kakvi su bili, i kakvi u svojoj srži možda još uvijek jesu, a time i na to da možda nije sve tako crno. Uglavnom, serija nas podsjeća na ono što je u jednom od posljednjih ntervjua rekao vječiti optimist novog vala, preminuli Vlada Divljan (čijem su odlasku mediji prošlog tjedna posvetili besramno malo prostora op.a. ): Moj optimizam dolazi do izražaja zato što se i rock autori danas uglavnom bave 'mračnijim' temama, što je razumljivo s obzirom na to kakva su vremena, ali ne smijemo zaboraviti da život ima i lijepe strane.
MINUS
Program Nove TV, najgledanije televizije 2014. godine, do 17 sati sastoji se isključivo od reprize starih sadržaja. Utvrđuju gradivo ili im nedostaje kreativnih ideja?
PLUS
Malo je emisija u koje se gledatelji telefonski mogu javiti i uživo od stručnjaka tražiti pomoć u rješavanju svojih problema. Takva rijetka oaza je „Društvena mreža“ Blaženke Leib
>> Nije problem vrijeme emitiranja Dnevnika HTV-a, nego njegov sadržaj
>> Scenaristi Porina uspjeli su i Marija Petrekovića učiniti neduhovitim i žalosnim
>> Tko može shvatiti kako su to Brkić i Josipović htjeli srušiti Milanovića
Jel ova serija nije zavrsena.