Kada su Njemicu Sarah P. (22), koja je tužila banku sperme želeći doznati istinu o svom podrijetlu, lani na sudu pitali zašto želi znati identitet biološkog oca, uzvratila je da želi barem jednom vidjeti osobu koja je 50 posto odgovorna za njezino postojanje. Sudac je presudio da liječnik mora otkriti identitet donora sperme jer je pravo da se dozna vlastito podrijetlo temeljno ljudsko pravo. Iako će ta presuda utjecati na tamošnju sudsku praksu i prava druge djece da doznaju identitet donora, vjerojatno će za Sarah P. presuda biti neizvršiva jer su se po tadašnjim propisima podaci o donorima trebali čuvati samo 10 godina.
Kad zaživi banka spolnih stanica i zametaka, i u Hrvatskoj će djeca začeta uz pomoć doniranih spolnih stanica imati pravo sa 18 godina dobiti uvid u podatke o biološkom podrijetlu, no djeca začeta, primjerice, u Češkoj uz pomoć doniranih spolnih stanica neće biti u istoj poziciji. Od 2011., prema podacima koje smo dobili od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), izdano je 178 rješenja hrvatskim parovima koji su išli u inozemstvo, a najčešće u Češku, u postupak medicinski pomognute oplodnje donacijom zametka, jajne stanice ili sperme... No daleko je veći broj roditelja koji su odlazili u inozemstvo na oplodnju doniranim spolnim stanicama bez posredovanja HZZO-a, odnosno sami su plaćali troškove. Na djecu začetu u inozemstvu uz pomoć doniranih spolnih stanica primjenjivat će se važeći propisi o anonimnosti donora, koji su i sada na snazi u Češkoj.
U mnogim zemljama zajamčena je anonimnost darivatelja spolnih stanica jer se doživljavaju kao davatelji genetskog materijala koji pomažu drugima u ostvarenju roditeljskog sna, no koliko je anonimnost donora korisna za djecu i jesu li donori za njih samo davatelji genetskog materijala, o tome najispravnije mogu govoriti djeca začeta uz pomoć donora. Ove je godine “Guardian” objavio potresnu ispovijest žene o uzaludnom traganju za polovicom svog identiteta – biološkim ocem, jer djeca rođena u Velikoj Britaniji prije 2005., kada je zakon izmijenjen, nemaju pravo doznati identitet donora.
– Sve što znam o ocu jest da je jednog dana u kolovozu 1971. otišao u ured u Harley Streetu, masturbirao u bocu, uzeo novac i otišao. Po svoj prilici to je sve što ću ikad znati o njemu. Supruga svoje majke zvala sam ocem 15 godina sve dok nisam otkrila da sam začeta uz pomoć donora. Donor je nespretan pojam jer u odnosu na mene on nije donor. On je dao nešto mojoj majci, ali ništa – manje od ništa – meni. Ne znam kako se zove, kako izgleda, kakve je osobnosti, kako mu glas zvuči. Nemam oca jer me ga je majka uz pomoć medicinskog establišmenta lišila. Moja je majka tvrdila da je njezin muž moj otac, stoga moj rodni list odražava laž. Nisam znala sve dok ga nisam izgubila koliko je moj osjećaj identiteta ukorijenjen u mom znanju o tome tko su mi roditelji. Ja nemam oca, ne znam ništa o polovici svojih korijena, ne znam baku i djeda s očeve strane, obiteljsku povijest, bolesti u obitelji... – za Guardian je napisala mlada žena, danas i sama majka.
Po češkom je zakonu donacija spolnih stanica anonimna. Donori moraju biti zdravi, testirani na spolne i genetske bolesti
Vjerojatno neće sva djeca željeti doznati istinu o biološkom podrijetlu, ali je onima koji to požele i po našem zakonu ostavljena ta mogućnost. Time su izjednačeni s posvojenom djecom koja također imaju pravo sa 18 godina doznati tko su im biološki roditelji. Iako je i kod nas kad je donesen Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji bilo prigovora udruga i zainteresiranih građana da će neanonimna donacija dovesti do toga da je uopće ne bude, zakonodavac je očito morao voditi računa o pravu djeteta da dozna podrijetlo. No darivatelji spolnih stanica u nas neće imati pravo znati identitet žene i djeteta za čiju je oplodnju korišten njihov genetski materijal, ali neće imati ni obiteljsko-pravne obveze prema djetetu. Ne moraju se bojati da će od njih tražiti alimentaciju ili nasljedstvo. Zabranjeno je davati i primati novac za darivanje spolnih stanica. Zabranjeno je u nas koristiti mješavinu sperme dvojice muškaraca, kao što je to koristio Elton John s partnerom u Americi, i jajnih stanica dviju ili više žena. Dok banka spolnih stanica ne proradi, građani u postupak oplodnje doniranim spolnim stanicama idu u inozemstvo. HZZO je hrvatske parove, odgovoreno nam je, najčešće upućivao u klinike Sanatorium Pronatal u Pragu i Praški centar za plodnost.
Mirna Turčinović u Praškom centru za plodnost koordinatorica je za Hrvatsku i Sloveniju. U prosjeku im dolazi oko 120 parova iz Hrvatske, i to na postupak oplodnje doniranim spolnim stanicama, kaže nam u telefonskom razgovoru, a dolaze im i parovi koji zbog genetskih bolesti trebaju genetsku analizu ploda. Otkako je Hrvatska u EU, parovi koji dolaze u Češku tretiraju se kao češki građani, što znači da im češko osiguranje plaća troškove oplodnje maksimalno 1000 eura, a onda taj iznos refundiraju od HZZO-a, dok je prije HZZO pokrivao sve troškove postupka oplodnje za hrvatske parove. U protekle tri-četiri godine u Praški centar za plodnost na oplodnju doniranom spolnom stanicom ili zametkom oko 15 do 20 % hrvatskih parova dolazilo je preko HZZO-a, a ostali su, kaže, sami plaćali troškove liječenja.
– Po češkom je zakonu donacija spolnih stanica anonimna. Donori moraju biti zdravi, testirani na spolne i genetske bolesti. Donatorice mogu imati do 35 godina, a donori mogu biti u dobi od 18 do 40 godina. Par koji ide u postupak oplodnje ima pravo znati krvnu grupu, dob, visinu, težinu, boju očiju i kose donora, ima li već djece, je li student ili zaposlena osoba, no ne mogu se upoznati. Postupak oplodnje doniranom jajnom stanicom u našoj klinici stoji maksimalno 4500 eura, doniranom spermom do 3000 eura, a doniranim zametkom maksimalno 4900 eura – kaže Mirna Turčinović.
Iz Hrvatske im, odgovara nam, dolazi oko 45% parova na postupak oplodnje doniranom jajnom stanicom i isto toliko parova na postupak doniranom spermom, a njih oko 10% na oplodnju doniranim embrijem. U njihovoj klinici postupak oplodnje doniranim spolnim stanicama moguć je samo za heteroseksualne parove, a žene u postupku oplodnje ne smiju biti starije od 49 godina.
Što ako jednog dana djeca koja su začeta u Češkoj ili drugoj zemlji gdje su na snazi propisi o anonimnosti donora požele doznati njihov identitet, mogu li koga i tužiti?
– Ako su u trenutku njihova začeća u toj zemlji na snazi bili propisi koji im onemogućuju da doznaju podatke o biološkom podrijetlu i ako se prema važećim propisima podaci o njihovu biološkom podrijetlu nisu morali čuvati, to je za tu djecu pat-pozicija. Na njih se neće odnositi progres u civilizaciji i progresivniji zakon koji im omoguće da doznaju istinu o biološkom podrijetlu. Mogu na sudu tražiti od klinika u kojima su začeti da im daju podatke, ali ako ih klinika nije čuvala jer to nije morala, nema tu protupravnosti. Mogu dobiti presudu da imaju pravo doznati istinu o svom podrijetlu, ali ta bi presuda bila neizvršiva – kaže odvjetnik Veljko Miljević. No presude poput njemačke obvezuju zakonodavca da donose nove propise kojima će se omogućiti da djeca doznaju istinu o biološkom podrijetlu.
Civilizacija smrti.