Jedna engleska poslovica u hrvatskome prijevodu glasi: “Gdje ima volje, ima i načina.” Možda imaju pravo oni koji tvrde da su Englezi preveli hrvatsku narodnu poslovicu “Sve se može – što se hoće.”
Kako god, u mom se životu točnost te poslovice često potvrdila, tim više što sam još od rane mladosti volio lutati vratolomnim stazama i prolaziti smrtonosnim klancima. S obzirom na to da me siguran i lagodan život nije nikada privlačio na dulje vrijeme, ja ne znam jesam li prekasno ili (možda) prerano rođen, ali kroz osobna iskustva i studije filozofije i povijesti došao sam do uvjerenja da kod ljudi, koji žive ugodnim životom u miru, dolazi do degeneracije duha mnogo prije nego kod onih što žive napornim i mučnim životom punim neizvjesnosti.
Zavirio u život
Nalazeći se u smrtnim opasnostima, duboko sam zavirio u život i dobro ga upoznao te mogu s izvjesnim autoritetom tvrditi da čovjek najintenzivnije živi i osjeća najveću životnu sreću baš u trenutku kada, Božjom providnošću i vlastitom odvažnošću, iznese živu glavu iz smrtne opasnosti. Razmišljajući danas o onoj noći kad sam odlučio bježati iz tamnice, moram priznati da sam se čvrsto odlučio na bijeg još prije nego što sam uzeo u obzir sve opasnosti i ozbiljno analizirao njegovu mogućnost. Vjerojatno sam – u smislu spomenute poslovice – instinktivno znao da će se uz moju jaku volju naći i način, a da se s opasnostima treba obračunati tek kada ih susretnem. S posebnim elanom sljedećih sam nekoliko dana odlazio u izvidnice, tražeći možebitne slabosti tamnice. Gledao sam i tražio greške graditelja i arhitekata, pokušavao pronaći neku nezačepljenu rupu..
Iza željeznih vrata
Da biste dobili približnu sliku tamnice i njezinih sigurnosnih uređaja, reći ću i o tome nekoliko riječi.
Šest blokova u kojima spavaju zatočenici zaključavaju se između deset sati uvečer i šest sati ujutro, tako da osim promjene straže u ponoć, iz tih blokova nitko ne izlazi. Zatočenici se broje u devet sati uvečer, a pola sata prije ponoći zaključavaju se ćelije. Do poziva na zajutrak stražari u zaključanim ćelijama vrše još tri brojenja, ali ne lupaju po vratima niti bude zatočenike kada mu posvijetle kosu ili neki dio kože. Vrata su željezna, a na prozorima se nalaze debele čelične šipke debljine kutije šibica, koje je nemoguće prepiliti bez dobre čelične pile. Čitava tamnica ograđena je s dvije žičane ograde visoke četiri metra. Na prvoj, unutarnjoj ogradi ugrađeni su alarmni uređaji, a na njezinu vrhu nalazi se red okruglih spiralnih obruča koji su načičkani kao britva oštrim dvosjeklim nožićima. Dovoljno je u ogradu baciti drvce i odmah se uključi alarm i odmah dolete stražarska kola, budući da im kontrolni centar točno locira mjesto gdje se zatresla žičana ograda. Tri metra daleko od te ograde nalazi se vanjska ograda, koja pak nema alarmnog uređaja, ali je zato cijela prekrivena spiralnim kolutovima, na kojima se sjaje guste čelične oštrice dvosjeklih nožića.
Četiri do pet metara udaljena od vanjske ograde nalazi se asfaltna cesta, po kojoj cijelu noć kruže dva auta s automatskim puškama, najčešće ih drže povratnici iz Vijetnama. Auti oko tamnice naprave puni krug u prosjeku tri do tri i pol minute. Oko blokova i po unutarnjem dvorištu povremeno obilazi jedan stražar s radiom i svjetiljkom, zadužen za ispravnost alarmnih uređaja i pregled unutarnjeg terena. Oko cijele tamnice postavljena je jaka rasvjeta, tako da se za vedra neba ovdje vidi bolje noću nego danju.
Čvrsta odluka
Priznajem da sam, nakon nekoliko dana temeljnog izviđanja, počeo u sebi ponavljati stihove iz jedne naše narodne pjesme: “Kud se spremaš, čemu li se nadaš. / Da si vila i da imaš krila / ne bi perje iznosilo mesa”. Usprkos svemu, moja odluka ostala je čvrsta i volja nepokolebljiva. Mene je, dapače, sve više sokolila vjera u vlastitu sposobnost što se problem pokazivao težim. Intuicija mi je govorila da sve to nije tako strašno kako izgleda. I zbilja, ne prođe ni tjedan dana, točno prvog dana nove godine u glavi sam imao plan za bijeg. Intuicija me nije prevarila. Dakako da moj plan nije bio bez rizika, ali je, uz malo sreće, ipak bio izvediv, a rizik sam bio spreman prihvatiti.
>>Ekskluzivni feljton - memoari Zvonka Bušića
