Ako postoji nešto što je zajedničko svim ljudima, to je strast za skupljanjem. Ne znamo doista ni za koga tko ne skuplja nešto: značke, čepove, boce, ulaznice za koncerte ili utakmice, obiteljske fotografije, novac ili limenke popijena piva. Svi nešto skupljaju. Robert Kavazović Horvat magistar je povijesti umjetnosti i doktorand na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji doista i živi od svoje znanosti, ali na drugačiji način. On je profesionalni kolekcionar i galerist.
Njegov je posao naizgled lak, svaki dan nekoliko sati provede na webovima poput eBaya gdje povoljno nabavlja rijedak novac, umjetnine i druge starine. Ili trguje lokalno s onima koji više u ničemu ne vide vrijednost ili naprosto nemaju zanimanja. Ali, za taj posao treba imati veliko znanje. I dosta sreće. Ne treba čuditi da je ovakvih ljudi u Hrvatskoj tek 50-ak.
Nekom je, srećom, u posjed je Roberta Kavazovića Horvata došao i jedan za nas možda i ključni dokument. Pismo Frana Krste Frankopana napisano caru Leopoldu I. prije znamenita pogubljenja u Bečkom Novom Mestu.
– Godina je 1945. i u Wiener Neustadt ulaze Rusi. Situacija je nemoguća, ljude se maltretira i premlaćuje, oni ulaze i stanuju gdje hoće. Ne mare ni za što pa ni za dokumentaciju. Tako dolaze do kuće u kojoj je jedan privatni arhiv koji završava na ulici. Mnoštvo je tu bilo papira, moguće je da su neki bili i vrijedni. Na licu je mjesta i jedna gospođa, podrijetlom iz Virovitice. Bila je civilni službenik u nacističkoj upravi, no ne i nacist, 45-50 joj je godina, pa je zbog svega toga nitko ne dira. Ona pregledava bačenu dokumentaciju i među razbacanim papirima pronalazi i ovaj – pismo Frana Krste Frankopana – govori nam Robert Kavazović Horvat.
Kupio za simboličan novac
Ne znajući točno što je zapravo pokupila, sve pronađeno poslala je bratu u Zagreb, Zvonimiru Kreliusu, koji je inače bio i poznati filatelist, dugo godina i predsjednik Hrvatskog filatelističkog društva. Njemu se to pismo činilo neobičnim pa mu je posvetio pozornost te otkrio da se zapravo radi o posljednjem Frankopanovu pismu. Čuvao ga je kao kuriozitet, znao bi ga pokazati s vremena na vrijeme, ali samo u probranom društvu, bez ambicije da s njim nešto i učini, provjeri autentičnost, ponudi ga državi ili nešto tome slično.
– Ipak, u starosti ga je odlučio dati u dobre ruke bojeći se prije svega da se nakon njegove smrti ne izgubi, pa tako u moj posjed dolazi 1999., i to zapravo za simboličan novac u odnosu na ono što to pismo vrijedi i u konkretnom i u povijesnom smislu. Prvo je došlo u ruke kolege kolekcionara, a zatim u moje – kaže Kavazović Horvat.
Njemu je, pak, odmah bilo jasno da bi se doista moglo raditi o dokumentu neprocjenjive povijesne vrijednosti.
– Kontaktirao sam dr. sc. Stjepana Ćosića koji je tada bio na čelu Hrvatskog državnog arhiva. On se smjesta zainteresirao, pa sam pismo predao tamo da ga temeljito pregledaju i procjene. Nadao sam se kako će tako nešto državu zanimati, posebice zbog jednog drugog detalja. Znajući kako Kaptol u Arhivu zagrebačke nadbiskupije čuva pismo Petra Zrinskog svojoj supruzi Katarini, znamenito i jedno od najpoznatijih ljubavnih pisama iz naše povijesti, očekivao sam kako će Crkva iskoristiti priliku da objedini takva dva dokumenta. Međutim, oni su očekivali da pismo malone darujem kao “dobar kršćanin”, a to jednom kolekcionaru nije baš prihvatljiva opcija. Ćosić i njegovi suradnici dobro su radili svoj posao, te su provjerili je li pismo na nekom popisu traženih starina ili umjetnina. Nitko ga nije tražio, a autentičnost je bila neprijeporna s obzirom na to da su i papir i tinta na pismu Zrinskoga i ovom Frankopanovu bili istovjetni. Njihova je ponuda bila 280.000 kuna, što je za mene bilo zadovoljavajuće jer sam bio spreman pristati na nižu cijenu kako bi pismo završilo na pravom mjestu i pridružilo se ostalim važnim povijesnim dokumentima. No, tadašnji ministar kulture Božo Biškupić rekao je kako država ne može toliko platiti. Dr. Ćosić nazvao me i rekao kako od svega ništa, pa je najbolje da odmah dođem po pismo jer mu se sigurnost ne može garantirati – govori nam vlasnik vrijednog povijesnog dokumenta.
Neuspjeli posao s državom
Kako se u povjesničarskim i kolekcionarskim krugovima za ovaj dokument znalo, jednom je i objavljivan u domaćim medijima, tako je bilo očekivati da će u nekom trenutku ponovno pobuditi interes.
– Bilo je to nekoliko godina nakon neuspjela posla s državom. Javili su mi se iz Croatia osiguranja koje je odlučilo darovati Hrvatski povijesni muzej s vrijednosti od 50.000 eura. Njihov je izbor bio da se kupi Frankopanovo pismo, upravo ovo. Namjeravali su od svega napraviti događaj, napuniti njime medije, no dogodilo se da su ljudi iz Hrvatskog povijesnog muzeja došla pogledati pismo, a samo da bi me obavijestila kako za 50.000 eura može kupiti puno drugih njima vrednijih stvari. Nisam više bio zainteresiran.
Pogubljenje sagledati iznova
Nadam se da će se barem sada netko zainteresirati za ovaj vrijedni dokument iz naše povijesti. Uvijek bih ga radije ustupio državi nego nekom kolekcionaru, novcem se teško može izraziti njegova vrijednost – govori kolekcionar te dodaje kako i dalje ima želju da pismo preuzme država.
S obzirom na svoju povijesnu važnost puno je korisnije na taj način nego u nečijoj vitrini, pa bio taj netko i profesionalni kolekcionar. No, zašto bi to pismo bilo od tako velike važnosti, osim zbog toga što ga je pisao Fran Krsto Frankopan?
– Zato što on u njemu traži da ga car Leopold I. pomiluje! Samim time baca se novo svjetlo na najpoznatije pogubljenje u hrvatskoj povijesti te ga se mora sagledavati iznova. Naime, car Leopold I. suočen je u tom trenutku s rastućom opasnosti od turske invazije koja se već nešto kasnije i dogodila. Bilo kakvo koketiranje s Turcima, pogotovo na način kako su to činili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, za njega je bilo već dovoljno opasno da se odluči na ekstremne mjere. Nedvojbeno je za hrvatske plemiće i za zemlje pod Habsubrgovcima situacija bila teška, pogotovo nakon Varšavskog mira koji je bečki dvor sklopio s Turcima. Iako se radilo o situaciji sličnoj onoj u Srbiji gdje je vladao mir, a Turci svoju vlast ostvarivali preko vazala te nisu zabranjivali kršćansku vjeru, svejedno je svaki od tih vazala morao davati vojsku kod svakog novog turskog osvajanja. Umirivanje Turaka teritorijalnim ustupcima na štetu ugarskih i hrvatskih zemalja bilo je neprihvatljivo, pa su i Zrinski i Frankopan izlaz vidjeli naprosto u mogućem savezu upravo s Turcima na isti način kao u Srbiji. Bijes je očito bio prevelik. Ali, da je Leopold I. popustio i poštedio dvojicu hrvatskih plemića, poslao bi lošu poruku ostalim plemićima koji bi možda pokušali napraviti isto – kaže povjesničar umjetnosti i kolekcionar Kavazović Horvat.
To što je Fran Krsto Frankopan tražio pomilovanje zapravo i nije nešto sporno, a obzirom da su dvojica plemića ionako na bečki dvor otišla u istoj toj svrsi. Ono što je ovdje pomalo poražavajuće jesu dvije stvari.
– Dok je pismo bilo u Hrvatskom državnom arhivu, tamo su ga i preveli, što je bilo potrebno i s obzirom na to da je jezik tog doba danas ipak teže razumljiv. No, prijevod je bio upravo šokantan. Fran Krsto Frankopan ne ponaša se u tom pismu junački, on naprosto moli za milost govoreći kako je zaveden i kako je pogriješio te se ponizno obraća vladaru da mu poštedi njegov mladi život.
Posljednja pisma iz tamnice
Kako smo ranije objasnili, za Leopolda I. takvo što nije dolazilo u obzir. Sad se, naravno, postavlja pitanje kako to da Petar Zrinski nije molio za milost nego se radije odlučio za pismo supruzi Katarini, polusestri Franovoj, a Frankopan za pismo caru. Jednostavno, u vrijeme pogubljenja Petar Zrinski ima već 50 godina te u toj dobi zaista nema namjeru sebe poniziti i takvim se vratiti natrag vjerojatno obespravljen, moguće i bez ikakvih ovlasti. Smrt je za njega logično rješenje. Ali, Franu Krsti Frankopanu u tom je trenutku bilo ni 30 godina i jasno je kako njega u jednom trenutku obuzima strah. Na kraju krajeva, iako iskusan vojnik, on je ponajprije pjesnik, pa i s te strane možemo razumjeti taj njegov potez. Čini li ga to manje herojem i mučenikom? Neki će možda tako misliti, ali tome ipak nije tako, pogubljenje Zrinskog i Frankopana ostaje velikom našom povijesnom tragedijom koja neće završiti samo pogubljenjem.
Osim toga što su dvije obitelji potpuno obespravljene te im je oduzeta sva imovina, neki članovi i tragično umiru, pa će dva prezimena gotovo nestati. Car Leopold I. napravio je još nešto. On je pogubljenje iskoristio i u propagandne svrhe i to u valjda najgoroj mogućoj maniri.
– On je od cijelog događaja napravio pamflet nalik na kakav strip. U njemu je kroz nekoliko eksplicitnih sličica bilo opisano sve, a služio je kao opomena svima u smislu – “pazi što ti se može dogoditi”. Ali, ovdje je on upotrijebio i Frankopanovo pismo, ali koje je bilo loše prevedeno, pa je i to bio razlog da se sumnja da takvo pismo uopće postoji. Primjerice, Ferdo Šišić je uporno i odlučno odbacivao mogućnost postojanja takvog pisma i zato što bi to narušilo sliku Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana kao mučenika.
On je ipak mučenik
Čini se da je istina ipak nešto drugačija. Samo nemojmo prebrzo zaključivati, Fran Krsto Frankopan ostaje mučenikom jer njega je, kao i Petra Zrinskog, Leopold I. dao pogubiti. Ovo pismo ipak ne umanjuje njegovu krajnju žrtvu – kaže Robert Kavazović Horvat.
Ništa od toga nije pomoglo da se Fran Krsto Frankopan spasi, no kako govori povijest, nije pomoglo niti Leopoldu I. da spriječi tursku invaziju. Ipak, da je doista premoćan vladar svojeg razdoblja, habsburški je car dokazao i slamanjem turskog napada te konačnim porazom Osmanskog Carstva u jugoistočnoj Europi. A svojom pojavom nije upućivao na to da se radi o tako silnom vladaru. Kako je zapisao Ferdo Šišić, “Leopold bijaše slabašna tijela, neodlučan, obično mrk i mučaljiv, a u srdžbi naprasit. Inače ga resila iskrena nabožnost i priprost život; glavna mu je zabava bila lov, glazba, pjesništvo i kuglanje. Po odgoju svomu obikao je na ‘vladanje’, ali to bijaše tek mehanički rad jednoga činovnika. Leopold je doduše davao zvanične audijencije, sudjelovao u sjednicama dvorskoga vijeća, potpisivao i dao otpravljati državne akte, no nikad se nije desilo, da bi on zamislio kaku državnu ideju i sam izabrao sredstva za njeno ostvarenje, ukratko, da bi pokazao volje i energije.”
Imao je Leopold I. dovoljno mudrosti da povjerenje da svojim vojskovođama koji su u njegovo ime izborili niz velikih pobjeda, omogućivši mu zaposjedanje turskih teritorija. Ipak, u ratovima protiv Francuske gotovo da i nije imao uspjeha.
> > Zrinski i Frankopan - I papa tražio pomilovanje, ali su ih ipak pogubili
> > Obilježena 344. obljetnica pogubljenja Zrinskog i Frankopana
Novinar ocito brka povjest! Nije turski napad slomio Leopold,nago poljski kralj Jan Sovjeski!