Zakon mora biti isti za sve, za Ivicu Todorića i za beskućnika, za Severinu i za baku Maru u Dalmatinskoj zagori, za kardinala i za predsjednika države pa bi to jedno od temeljnih načela demokracije o jednakosti pred zakonom trebalo vrijediti i za Branimira Glavaša, koji u BiH izdržava kaznu od osam godina zatvora zbog ratnog zločina u Osijeku. Naravno, pravila su tu i da se krše, što u Glavaševu slučaju Ustavni sud čini ne rješavajući već više od četiri godine njegovu ustavnu tužbu iako bi trebao biti obazriv kad se na kršenje ustavnih prava žale osobe kojima je oduzeta sloboda. U travnju 2015. Glavaš će ispuniti uvjet od dvije trećine izdržane kazne te će moći tražiti uvjetni otpust. Ni to nije nemoguće postignuće za Ustavni sud jer nije odlučeno ni o tužbama Glavaševih suoptuženika iako su njih trojica već izdržala svoje kazne.
Slučajevi Merzel, Šešelj...
Marini Lovrić Merzel riješili su u kratkom vremenu dvije ustavne tužbe, doduše dok je bila u istražnom zatvoru, što je bilo nužno tako brzo riješiti jer bi kasnije bilo besmisleno. Ustavne tužbe Glavaša i njegovih odvjetnika Veljka Miljevića, Višnje Drenški Lasan i Dražena Matijevića podnesene su u rujnu i listopadu 2010. godine. Mihajlo Hrastov je na odluku Ustavnog suda čekao godinu dana, Vladimir Zagorec nešto više, a Mirko Norac dvije godine. Glavaš je tražio i privremenu odgodu izvršenja kazne te su njegovi odvjetnici, naravno, slali više požurnica pa je i Glavaš pisao ponaosob svakom od ustavnih sudaca pozivajući se i na presude Europskog suda za ljudska prava zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U jednom slučaju ESLJP je utvrdio da je Ustavni sud povrijedio razumni rok kad je nepostupanje trajalo dvije godine i devet mjeseci, pa tri i pol godine, a doduše bio je jedan slučaj u kojem odluka o ustavnoj tužbi nije donesena šest godina. Usporedbe radi, prvostupanjsko suđenje Glavašu na Županijskom sudu u Zagrebu, uključujući istragu i optuženje, trajalo je tri godine, a žalbu je Vrhovni sud riješio za godinu dana. Dakle, sudski postupak pred kaznenim sudovima završen je za ukupno četiri godine, dok se na odluku Ustavnog suda čeka i više od toga. Očito će i Branimir Glavaš kad-tad na Europskom sudu biti proglašen žrtvom hrvatskog pravosudnog sustava.
– Prema ustaljenoj praksi ESLJP-a, riječ je o novoj samostalnoj povredi prava na pravedno suđenje iz Ustava i Europske konvencije Ustavnog suda jer se suđenje mora provesti u razumnom roku. Prema Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, ustavna tužba treba se riješiti “u pravilu u roku od najviše godinu dana” – napominje odvjetnik Veljko Miljević. Odvjetniku Draženu Matijeviću još je sredinom rujna predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec obećala da će tužba biti riješena “u najkraćem roku”. Dakako, postavlja se pitanje zašto Ustavni sud šuti, o čemu i ESLJP traži očitovanje u povodu Glavaševe tužbe protiv RH. Može biti riječ o banalnom razlogu zatrpanošću predmetima premda je statistika primljenih i riješenih predmeta na Ustavnom sudu prilično stabilna. U prvih šest mjeseci ove godine zaprimili su uobičajenih 2730 ustavnih tužbi, a imaju 2364 neriješena sa zaostacima iz prethodnih godina. Razumno je očekivati i da Ustavni sud ne bi sebe i Republiku Hrvatsku doveo u situaciju da Glavaš, osuđeni ratni zločinac, bude prikazan žrtvom našeg pravosuđa. I to posve nepotrebno ako mu ustavna tužba nije utemeljena, a nedopustivo ako mu prava jesu prekršena. Premda ima primjera gdje su ustavne tužbe odbijene i nakon četiri godine logično je i političko nagađanje kako je utemeljenost Glavaševe ustavne tužbe možebitni razlog što Ustavni sud odgađa donijeti pravno i politički “vatrenu” odluku. Osobito ako je riječ o takvim povredama njegovih ustavnih prava da presude Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda treba ukinuti i suđenje ponoviti.
Kakav bi to šok izazvalo! Odjeknulo bi i izvan granica Hrvatske. Ne treba sumnjati da mnogi ne bi takvu odluku dočekali kao odluku Haaškog suda o puštanju Vojislava Šešelja na slobodu zbog humanitarnih razloga. Dok je u Šešeljevu slučaju, naša ministrica vanjskih poslova lakonski zaključila kako tu nema posla za nju, u slučaju ukidanja osuđujućih presuda za Glavaša bilo bi itekako posla ne samo za nju da po svijetu tumače kako je to isključivo pravosudno pitanje. Tada prvi Ivica Dačić ne bi to prešutio iz zahvalnosti što je izostala hrvatska reakcija kad je srbijanski ministar vanjskih poslova rekao da je Šešelj za Srbiju samo bolesnik.
Ukidanje presuda Glavaša bi vratilo u Hrvatsku te bi tada stekao zakonske uvjete da od predsjednika Josipovića traži poništenje odluke o oduzimanju čina general bojnika donesene upravo zbog pravomoćne osude, kao i povrat svih ordena što uzgred zakon niti ne predviđa kao izričitu mogućnost. Što se pak politike tiče, nema dvojbe da bi se Glavaš i HDSSB, tada s ustavnosudskim argumentima, pobrinuli za šou u kojem bi Glavaš postao politička i pravosudna žrtva sustava.
Naravno da bi mediji i stručnjaci analizirali što je dovelo do takve odluke Ustavnog suda i sigurno bi im, kao što to inače biva, prvo pao na pamet tajming Ustavnog suda. Tako se već nagađalo kako je ulazak RH u EU bio prepreka rješavanju Glavaševe tužbe. Sada bi takva odluka bila nezgodna za predsjednika Ivu Josipovića s obzirom na predstojeće izbore, kako god se postavio. Za Ustavni sud se i bez toga nameće zaključak kako bi politički bilo dobro pričekati s odlukom ako ona treba dovesti ponavljanja suđenja, do travnja 2015. kad Glavaš stječe pravo na uvjetni otpust iz zatvora.
Foto: Davor Javorović/PIXSELL
Dakle, sve govori da bi takva odluka Ustavnog suda dobrano prodrmala Hrvatsku i ne bi prošla nezamijećeno, kao što je slučaj bio s nedavnom odlukom kojom je djelomično prihvaćena ustavna tužba Miroslava Hršuma, osuđenog na deset godina zatvora zbog splitske “pljačke stoljeća”, a koji je pri uhićenju imao iskaznicu pripadnika Belih orlova s Pala.
Proceduralni propusti
Hršum je osuđen 2010., koji mjesec nakon Glavaša pa je i njegova ustavna tužba podnesena kasnije. No Ustavni sud napominje kako je Hršumov slučaj iznimno složen i presedanski značajan. Naime, Ustavni sud prvi put utvrđuje povredu zabrane zlostavljanja osobe lišene osobe u proceduralnom aspektu, čime se praksa Ustavnog suda usklađuje s onom ESLJP-a. Ni terorizam, ni organizirani kriminal, pa ni teškoće u borbi protiv kriminala ne mogu opravdati zlostavljanje, štoviše Ustav i Europska konvencija vlastima nameću pozitivnu ustavnu obvezu da postupaju čovječno i poštuju dostojanstvo uhićenika i osuđenika, obrazlaže Ustavni sud. Time se europsko pravo, dodali bismo, jasno distancira od američke prakse. Presuda je značajna i zato što se pojam “uhićenika” tumači šire od formalnog kaznenopravnog pojma uhićenika pri tumačenju ustavne odredbe prema kojoj se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo.
Zbog povrede koje je trpio, Hršumu je dosuđena zadovoljština od 20.000 kuna, dok je Državnom odvjetništvu naređeno da provede djelotvornu istragu o navodnom 24-satnom zlostavljanju od 9. svibnja 2008. u 20 sati kad su ga osobe u civilu otele iz stana te ga vezanog i pokrivenih očiju vozali i u šumi brutalno tukli gumenom palicom po tabanima, međunožju, napukli mu rebra, polomili prednje zube, dali mu lopatu da si iskopa grob... te ga na kraju odveli u splitsku policiju gdje je, potpisavši pripremljeni iskaz, službeno uhićen u nazočnosti svoga odvjetnika Željka Lubina. Dijelom je njegov iskaz kontradiktoran, a i sam je po gumenoj palici samo nagađao tko su bili zlostavljači pa se to ne može pripisati policiji. Inače, Hršum je osuđen za organizirane pljačke dviju pošta 2007. i 2008., a u jednoj je plijen bio 15 milijuna kuna. Među onima koji su pomagali srpskim pljačkašima bio je i tadašnji šef kaštelanske Hvidre Jozo Certa. Koliko je značenje dano slučaju Hršum, govori podatak da je odluci na 60 stranica prethodilo 11 stručnih sastanaka i pet tematskih kolegija od veljače 2012. te izrada elaborata o osuđujućim presudama donesenim na temelju neposrednih dokaza, odnosno “zatvorenog kruga indicija”. Možda je iznimna složenost slučaja razlog što i Glavaša tako dugo ne rješavaju. Za Hršuma su poslane samo dvije požurnice, no Ustavni je sud obrazložio, pa će to vrijediti i za desetak Glavaševih požurnica, kako one nisu “pravno sredstvo za ubrzanje ustavnosudskog postupka u smislu članka 63. Ustavnog zakona”.
Hršum je u ustavnoj tužbi tvrdio da je zlostavljan i u tijeku službene istrage te je iznio niz proceduralnih prigovora o zlostavljanju, dostupnosti liječnika, mogućnosti komuniciranja na materinjem srpskom jeziku, dostupnosti branitelja u pojedinim dijelovima rasprave... Svi su mu ti prigovori odbijeni, pa i da ga je policija zlostavljala, kao i onaj najvažniji da je i njegovo priznanje bilo posljedica zlostavljanja. Sud je zaključio da se nije “izvan razumne sumnje” moglo utvrditi da su ga policijski službenici tukli i ozlijedili. K tomu, osuđen je i na temelju drugih dokaza, pa i temeljem prisluškivanih razgovora.
Ali Ustavni je sud uočio i u ovom slučaju, problem u policijskoj praksi koji se očituje u neevidentiranju vremena, mjesta i načina prvog stavljanja osobe pod kontrolu državnih vlasti radi privođenja na policijsko ispitivanje, neevidentiranju svih postupaka prema takvoj osobi i relevantnih događaja. Na neke propuste upozorio je i ESLJP u slučaju Mađer protiv Hrvatske. Policija mora evidentirati vrijeme razgovora s takvom osobom, kad su mu dali da spava, jede i pije... U slučaju Hršum nisu evidentirali kad je njegov branitelj napustio prostoriju u kojoj je ispitivan. “Opisanu policijsku praksu potrebno je bez odgode uskladiti sa zahtjevima koji proizlaze iz obvezujućih presuda ESLJP-a”, navodi Ustavni sud. Suštinski, slučaj Glavaš baš i nema dodirnih točaka sa slučajem Hršum iako su i Glavaševi odvjetnici atakirali na niz proceduralnih propusta. Odvjetnik Miljević smatra eklatantnim razlogom za ponavljanje postupka braniteljski sukob interesa u slučaju Gordane Getoš Magdić, koja je u slučaju Selotejp teretila Glavaša, a njezin je odvjetnik istodobno zastupao i Freda Marguša. Zbog znatno manjeg sukoba interesa Haaški sud onemogućio je Miroslavu Šeparoviću da zastupa Mladena Markača, a Čedi Prodanoviću i Jadranki Sloković Ivana Čermaka. U Slučaju Garaža krunski svjedok ima taj status, kaže Miljević, iako je priznao da je ubijao, u oporbi je sa svjedocima i nagrađen je policijskim stanom za svoj iskaz.
Nikad ne bismo doznali što Josipović i Pusićka doista misle pod zapadnim balkanom da nema Jovića, Šešelja i ovakvih.